Dodikova teza da diploma vrijedi tek uz stranačku iskaznicu, izgleda da je postala praksa i među bošnjačkim političarima u Brčkom.
Naime, nekada najveći izazov nije ostvariti uspjeh, već izboriti se da on bude viđen i priznat u sredini iz koje potičete. Priča mlade naučnice iz Brčkog Emine Mehmedović, koja je nedavno dobila prestižnu stipendiju i predstavila svoj rad na globalnom kongresu Evropske akademije za alergologiju i kliničku imunologiju u Istanbulu, otvara bolno pitanje odnosa društva prema znanju i nauci.
Za međunarodnu akademsku zajednicu njen rad je bio vrijedan priznanja i uvršten na zid časti među najznačajnije stručnjake. Za Brčko, međutim, to je ostalo gotovo neprimijećeno. Dok su građani i lokalni mediji pokazali ponos i podršku, institucije su ostale nijeme. Nije bilo čestitki, nije bilo simbolične podrške, nije bilo poruke mladima da se trud i znanje cijene.
U emotivnom osvrtu, naučnica je jasno poručila da devet godina čeka priliku da doprinese svom gradu i zemlji, ali da je sve izvjesnije da će svoje znanje morati graditi i dijeliti negdje drugo – tamo gdje se nauka ne mora moliti da bude prepoznata. Njene riječi odražavaju širu stvarnost: mladi ne odlaze samo zbog boljih plata, već i zbog potrebe da njihov trud bude viđen i priznat.
Ovaj slučaj nije samo priča o jednoj stipendiji i jednom kongresu. To je ogledalo odnosa prema nauci u Brčkom i Bosni i Hercegovini. Ogledalo koje pokazuje da uspjesi mladih istraživača često ostaju u sjeni, dok se tek odlaskom u svijet prepoznaje njihova vrijednost.
Poruka je jasna: nauka zaslužuje prostor, mladi zaslužuju podršku, a uspjesi koji predstavljaju Brčko i BiH na svjetskoj sceni ne smiju ostati prešućeni kod kuće. Ako se to ne promijeni, priče poput ove postat će pravilo, a ne izuzetak – priče o talentima koji odlaze jer ovdje nisu viđeni.
Emina je na svom Facebook profilu napisala slijedeće:
Nekada, zaista, nije najteže ostvariti uspjeh. Nekada je najteže gledati kako taj uspjeh ostaje nevidljiv tamo odakle si potekao. U proteklom periodu imala sam čast da jedan od svojih naučnih radova predstavim na globalnom kongresu Evropske akademije za alergologiju i kliničku imunologiju koji se održao u Istanbulu, jednom od najvažnijih svjetskih skupova iz oblasti alergologije, imunologije i biomedicinskih istraživanja. Moj rad je prepoznat kroz prestižnu stipendiju, a moje ime se našlo i na zvaničnom zidu priznanja na kojem se ističu dobitnici nagrada i stručnjaci čiji je rad prepoznat na međunarodnom nivou. Za mene, kao djevojku iz Brčkog, to nije bio samo lični uspjeh. To je bio trenutak u kojem sam znala da svojim znanjem, radom i trudom predstavljam i svoj grad, i svoju zemlju, i sve one mlade ljude koji vjeruju da se znanjem može dostojanstveno ići naprijed.
Ipak, važno mi je reći da ovo nije moj prvi niti jedini uspjeh. Bilo ih je i ranije. Bilo je priznanja, rada, odricanja, rezultata i trenutaka na koje sam bila ponosna, ali o njima nisam pisala, niti sam ih puštala u javnost. Ne zato što nisu vrijedili, nego zato što sam, nažalost, već dobro poznavala odnos onih koji bi takve uspjehe trebali prepoznati. Znala sam da nauka u našem gradu često ostaje negdje po strani, tiha, zanemarena i nedovoljno važna u očima onih koji bi morali biti prvi da je podrže. Vjerovatno bi i ova priča ostala u sjeni, daleko od javnosti, da nije bilo osobe koja me iskreno podržala i koja mi mnogo znači. Osobe koja je prepoznala vrijednost onoga što radim i nije dozvolila da još jedan uspjeh ostane prešućen. Iskreno se nadam da i njeni uspjesi koji slijede neće biti prešućeni kao moji. Postoje ljudi koji ne moraju imati funkciju da bi pokazali veličinu. Dovoljno je da vjeruju u vas onda kada se umorite, da vas podsjete koliko vrijedite onda kada sumnjate, i da ne dozvole da vaš trud ostane nevidljiv. Takva podrška se nikada ne zaboravlja, jer ona ne podigne samo priču u javnost, nego podigne i čovjeka iznutra.
Posebnu zahvalnost želim uputiti Немања Гаврић, koji mi je više puta pokazao poštovanje prema mom radu i uspjehu. U vremenu kada čovjek često osjeti tišinu tamo gdje je očekivao podršku, takvi gestovi imaju posebnu vrijednost. Hvala mu što je znao prepoznati trud, znanje i borbu koja stoji iza svega ovoga, i što je svojim riječima i odnosom pokazao da uspjeh mladog čovjeka ipak nekome znači.
Zahvalna sam i svim građanima Brčkog koji su mi iskreno čestitali, podržali me, podijelili priloge i uputili riječi ponosa. Svaka poruka mi je značila mnogo, jer iza svakog naučnog rada stoje godine učenja, neprospavanih noći, odricanja, tihe borbe i vjere da znanje ipak ima smisla.
Ali ono što boli jeste činjenica da je institucionalna podrška ponovo izostala. Niko iz vlasti u Brčkom nije smatrao da ovakav uspjeh treba prepoznati, podržati ili barem simbolično ispoštovati. Ne zbog mene kao pojedinca, nego zbog poruke koja se šalje svim mladim ljudima koji uče, istražuju, rade i pokušavaju svojim znanjem predstaviti ovu sredinu u najboljem svjetlu. A ta poruka, nažalost, često zvuči kao da nauka nije prioritet. Kao da uspjeh u nauci nije dovoljno vrijedan. Kao da godine rada, obrazovanja, istraživanja i međunarodnog priznanja nisu dovoljne da bi neko rekao: “Vidimo te. Ponosni smo. Vrijediš.” I možda je upravo to ono što najviše zaboli. Devet godina čekam priliku da svojim znanjem doprinesem ovdje, u svom gradu, u svojoj zemlji. Devet godina čekam da neko prepozna ono što su drugi, daleko odavde, već prepoznali. I danas sve jasnije shvatam da to ovdje neću dočekati.
Dočekaću negdje u svijetu. Tamo gdje sam prepoznata. Tamo gdje se znanje cijeni. Tamo gdje se mladom čovjeku ne govori samo da bude strpljiv, nego mu se pruži prilika. Tamo gdje uspjeh u nauci nije nešto što treba objašnjavati, dokazivati i moliti da bude primijećeno.
Zato ovo nije samo objava o jednom kongresu, jednoj stipendiji ili jednom priznanju. Ovo je, na neki način, i moje emotivno opraštanje od čekanja. Od nade da će se ovdje nešto promijeniti samo od sebe. Od vjerovanja da će trud uvijek biti dovoljan ako je iskren, čist i vrijedan. Vrijeme mog čekanja je isteklo. Ne odlazim zato što ne volim svoj grad. Naprotiv. Upravo zato što sam ga voljela, toliko sam dugo čekala. Zato sam željela da uspijem ovdje, da radim ovdje, da doprinesem ovdje. Ali čovjek u jednom trenutku mora priznati sebi da ne može cijeli život stajati na istom mjestu i čekati da ga prepoznaju oni koji su ga odavno mogli vidjeti.
Mladi ne odlaze samo zbog boljih plata. Odlaze i zato što žele da njihov trud bude viđen. Odlaze jer žele živjeti tamo gdje se znanje cijeni, gdje se rad poštuje i gdje uspjeh u nauci nije usputna vijest, nego razlog za ponos. Odlaze jer se umore od dokazivanja onima koji bi ih trebali podržati od samog početka. Zato želim posebno i od srca zahvaliti RTV HIT i RTV PULS Brčko, koji su prepoznali važnost ove priče i dali prostor nauci onda kada su oni koji bi to trebali prvi učiniti ostali nijemi. Hvala vam što ste pokazali da uspjesi mladih istraživača iz Brčkog zaslužuju da budu vidljivi. Hvala vam što ste promovisali ono što je, nažalost, vlast u Brčkom zaboravila i zanemarila. Hvala vam što ste dali glas jednoj naučnoj priči i pokazali da znanje ipak ima mjesto u javnom prostoru.
Ovo ne pišem iz ljutnje. Pišem iz tuge, ali i iz dostojanstva. Pišem zbog sebe, ali i zbog svih mladih ljudi koji još uvijek čekaju svoju priliku. Pišem jer ne želim da se o nauci šuti. Ne želim da se uspjesi mladih ljudi prepoznaju tek onda kada odu. Ne želim da se vrijednost jednog čovjeka mjeri tek onda kada ga neka druga država prihvati, podrži i cijeni. Brčko ima mlade ljude koji mogu mnogo. Bosna i Hercegovina ima znanje, talenat i potencijal. Ali taj potencijal se mora čuvati, podržati i poštovati dok je ovdje, a ne žaliti za njim onda kada ode.
Hvala svima koji su bili uz mene iskreno, tiho, glasno, javno ili privatno.
I da nikada ne zaboravimo da nauka zaslužuje prostor, da mladi zaslužuju podršku. I da uspjeh koji predstavlja Brčko u svijetu ne smije ostati prešućen kod kuće. A ja, nakon devet godina čekanja, biram da krenem tamo gdje moj rad neće morati moliti da bude prepoznat.
Argument.ba
