Turska više ne pokušava samo ostvariti veću samostalnost unutar postojećih savezništava, nego počinje stvarati vlastitu sigurnosnu arhitekturu oko koje može okupljati druge države, ocjenjuje Nikola Lunić, sigurnosni i geopolitički analitičar i penzionisani kapetan Ratne mornarice Srbije, u analizi koju je danas, 21. septembra, objavio New Eastern Europe.
Polazište njegove analize je Mekanski sporazum o zajedničkoj odbrani, koji su Turska, Saudijska Arabija i Pakistan potpisali 7. augusta ove godine.
Postojanje sporazuma i njegova institucionalizacija nisu samo autorova interpretacija. Tursko Ministarstvo vanjskih poslova potvrđuje da su ministri vanjskih poslova i odbrane te načelnici generalštabova tri države 31. augusta u Istanbulu održali prvi sastanak Strateškog političkog i odbrambenog komiteta uspostavljenog sporazumom.
Dogovoreno je i uspostavljanje stalnog sekretarijata u Saudijskoj Arabiji, a prvi generalni sekretar bit će iz Pakistana i mandat će mu trajati tri godine. Tri države najavile su zajedničke aktivnosti, razvoj odbrambenih sposobnosti, tehnološki razvoj, proizvodnju i intenzivniju saradnju njihovih odbrambenih industrija.
Još značajnija je izjava turskog ministra vanjskih poslova Hakan Fidana nakon sastanka. On je potvrdio da je zvanični naziv nove strukture Mekanski odbrambeni savez i rekao da je savez napravljen tako da se može širiti.
Fidan je naglasio da nova struktura ne ukida niti zamjenjuje obaveze Turske prema NATO-u i drugim sporazumima, već ih Ankara smatra komplementarnim. Istovremeno je kazao da se već radi na pravilima i svojevrsnoj mapi puta za pristupanje novih članica.
Upravo tu Lunić vidi važnu promjenu turske strategije.
Prema njegovoj analizi, Ankara je godinama pokušavala povećati vlastitu „stratešku autonomiju“ – odnosno sposobnost djelovanja bez potpune zavisnosti od jednog velikog saveznika. Novi sporazum, međutim, mogao bi predstavljati korak dalje: Turska više ne povećava samo vlastiti manevarski prostor nego stvara sistem u kojem može postati organizator sigurnosnih odnosa drugih država.
Suština sporazuma dodatno objašnjava zašto je to važno. Njime je predviđeno da se oružani napad na jednu od tri države smatra napadom na sve tri, što Lunić poredi s principom kolektivne odbrane NATO-a. Istovremeno upozorava da novi savez zasad nema integriranu komandnu strukturu, zajedničke snage niti nivo vojnog planiranja kakav postoji u NATO-u.
Sam Fidan je također insistirao da savez nije usmjeren protiv neke određene države. Kazao je da je otvoren drugim zemljama koje prihvataju njegove principe te potvrdio da će se proširenje razmatrati tek nakon izgradnje funkcionalne institucionalne strukture.
Za Evropu je, prema Luniću, posebno značajno to što se Turska nalazi istovremeno na evropskom, crnomorskom, kavkaskom, bliskoistočnom i centralnoazijskom sigurnosnom prostoru, dok je njena odbrambena industrija posljednjih godina postala jedan od glavnih instrumenata vanjske politike.
U tom kontekstu autor posebno izdvaja zapadni Balkan.
Navodi da je Turska najdublje sigurnosne odnose u regionu razvila s Albanijom, Sjevernom Makedonijom i Kosovom, dok saradnju s Bosnom i Hercegovinom opisuje kao stvarnu, ali u poređenju s tim državama ograničeniju i uglavnom vezanu za bilateralne planove vojne saradnje i prodaju odnosno isporuku vojne opreme.
Međutim, postoje i noviji pokazatelji da se vojna saradnja Ankare i Sarajeva razvija.
Tursko Ministarstvo odbrane potvrđuje da su pripadnici Oružanih snaga BiH ove godine učestvovali na velikoj međunarodnoj vojnoj vježbi EFES-2026 u Turskoj. Bh. vojnici bili su među pripadnicima oružanih snaga država koje su krajem aprila prolazile obuku koja je uključivala minobacačko i artiljerijsko gađanje, snajpersku obuku, padobranske aktivnosti, protivdronovsku obuku, minsko-eksplozivna sredstva i druge borbene aktivnosti.
Na završnim aktivnostima EFES-2026 u maju bio je i ministar odbrane BiH Zukan Helez. Tursko Ministarstvo odbrane navodi da je zajedno s turskim ministrom Yaşarom Gülerom i ministrima odbrane Azerbejdžana i Gruzije pratio noćnu i dnevnu fazu vježbe kod Izmira.
Lunićeva glavna teza nije da Turska napušta NATO niti da je novi savez već postao alternativa NATO-u. Naprotiv, on upozorava da takav zaključak za sada nema uporište.
Problem koji postavlja mnogo je zanimljiviji: šta se događa ako članica NATO-a istovremeno izgradi drugi sistem kolektivne sigurnosti u kojem ona ima vodeću ulogu?
U hipotetičkoj krizi u kojoj bi Saudijska Arabija ili Pakistan zatražili pomoć na osnovu Mekanskog sporazuma, moglo bi se otvoriti pitanje kako bi Ankara postupila ako bi njene obaveze ili politički interesi unutar tog sistema bili drugačiji od stavova pojedinih članica NATO-a.
Zato autor novi turski model naziva „strateškom dualnošću“: Ankara ostaje jedna od vojno najvažnijih članica NATO-a, ali istovremeno pokušava izgraditi mrežu u kojoj sama određuje pravila i okuplja druge države.
Za zapadni Balkan to, prema analizi, znači da turski utjecaj više nije moguće posmatrati samo kroz tradicionalno pitanje približava li se Ankara Zapadu ili se od njega udaljava.
„Turska ne napušta NATO“, zaključna je polazna tačka autora, ali pitanje postaje može li NATO funkcionirati s Turskom koja istovremeno „ima nešto svoje što vodi izvan njega“.
Argument.ba
