Dok politika nastoji skidati zastave, zabraniti okupljanja i ugušiti osjećaje radosti i ponosa, koje je izazvao plasman Reprezentacije BiH na Svjetsko prvenstvo, poruke s terena ipak pokazuju da nam je dosta tuge zbog poraza, depresije i podjela, te da nas dobra igra, borbenost i vjera u pozitivan rezultat okuplja sve. Poruka Olivere Đeorđić Nedić, profesorice geografije i demokratije iz Doboja, jedne od najboljih u svijetu, samo je jedna od glasno i hrabro izgovorenih, odbacujući podjele.
– Draga djeco, vi ste odrasli među pričama o “četnicima i balijama”, “ustašama i njihovima”. Naslijedili ste teret koji niste birali. Odrastali ste okruženi podjelama, sjećanjima, prebrojavanjima i tuđim ratovima. I upravo zato je vaš rezultat još veći. Iz takvog okruženja poniknuti, saprati sa sebe sav taj mulj i istrčati na teren kao tim, to je vrijedno svakog poštovanja – napisala je u poruci bh. reprezentativcima.
Pozvala je da ih se podrži, bez obzira “da li se zovu Marko, Jovo, Ivan ili Emir”.
– Vaša opsesija krvnim zrncima može sačekati. Njihova mladost ne može. Ja sam Srpkinja. Volim Srbiju i navijam za Srbiju svim srcem kada igra. Ali sam i žena rođena u BiH. Bosna i Hercegovina je i moja zemlja. Nisam Marsovka. Zašto bih se odricala dijela sebe, istorije svojih predaka i prostora kojem pripadam? Zašto stalno moramo birati između identiteta koje nosimo zajedno? Zato bez ikakve zadrške kažem da navijam za Zmajeve i ne stidim se toga – dodala je Đeorđić Nedić u poruci koja je obišla region.
Dok pamtimo i lošu igru i poluprazne tribine na utakmicama BiH, te svjedočimo masovnoj podršci navijača u domovini i dijaspori, logično je da li bismo s više uspjeha – sportskih i svakih drugih, bili bliži i jedinstveniji.
– Svaki korak naprijed u bilo kojem polju, a posebno tako veliki korak poput ovog kojeg su napravili naši reprezentativci, pokazuje kako i koliko smo kadri zajedničkim djelovanjem vratiti osmjehe na lica ljudi širom zemlje, a posebno p(r)obuditi nadu u bolje svim dobronamjernim građanima naše zemlje. Oduvijek je u BiH važilo pravilo da je suma zajedništva veća od prostog zbira pojedinačnih jedinica – kaže za “Avaz” sociolog Dino Abazović, profesor Fakulteta političkih nauka UNSA, Dino Abazović.
Profesor Filozofskog fakulteta UNSA, Salih Fočo kaže da je narodu u BiH dosta potrošenih narativa koji ga dijele već tri decenije. Tvrdi da su građani željni uspjeha svoje države, bez obzira na političke stavove da BiH nije funkcionalna, jer su svjesni da su podjele ostavile katastrofalne posljedice po sve etničke zajednice.
– Građani su željni uspjeha i to se najbolje vidi kroz Reprezentaciju i Svjetsko prvenstvo. Bez obzira na uspostavljen narativ da se na određenim prostorima ne navija za BiH, građani se identificiraju s njenim uspjehom. To se potvrđuje i kroz ekonomiju, gdje kapital nema etničkih ograničenja, pa niko više ne gleda čiji je lik na novčanici KM. Narod želi promjene, želi pokidati okove potrošenih politika i vidjeti perspektivnu BiH. Sreća je velikog broja građana da se mogu identificirati i sa susjednim državama i tu ne treba ništa loše tražiti, jer uvijek su ljudi i države u ovom regionu bili naslonjeni jedni na druge. Etno-nacionalna politika nije ponudila iskorak BiH iz stanja u koje je potonula 90-tih, već vrte narativ podjela i straha jednih od drugih, na kojima dobijaju izbore. Došlo je vrijeme da se kidaju ti odnosi – ističe prof. dr. Fočo.
Poznati bh. filozof, prof. dr. Miodrag Živanović kaže da je nekada i sam bio vrhunski sportista, član Stonoteniskog kluba Bosna, s kojim je igrao i u Kupu evropskih šampiona.
– Baš mi je drago što si me tako nešto upitao, jer je sport uvijek nešto više od samog sporta. Kod nas je problem što se jako teško, mukotrpno, bolno mijenja društvo koje je ustrojeno i politički određeno da je to više slika tragične sudbine različitih ljudi – kaže Živanović, koji priprema novu knjigu “Palanka kao sudbina”.
– Umjesto da budemo primjer nečeg drugog, mi smo primjer zatvorenih društava. Ova naša lijepa zemlja, poslije svih naših tragedija, pored svega što nam radi politika, ne može ništa napraviti dok god ima sistem zatvorenog društva. Zato sve zavisi od toga hoće li palanka ili mahala ostati naša sudbina, a ako ostane tako, to je nešto što će uništiti naše živote. Možda su zajednički uspjesi i radost zbog njih način da prevaziđemo ovu zatvorenost življenja – dodaje Živanović.
Argument.ba
