(IV. dio)
Za većinu onih koji su služili vojsku u mirnodopsko vrijeme, vojnički dani su im mahom ostali u lijepom i dugotrajnom sjećanju, a pogotovu prijateljstva koja su nastajala u to vrijeme, pamte se kao vječna. I pored teških, izazovnih i napornih momenata, kod većine preovlađuju oni pozitivni događaji, te ih se rado i sa sjetom sjećamo.
Piše: Hakija Karić/Foto: H. Karić & prijatelji
Eno te u novinama
* Za Dan JNA, 22.12.1985., komanda čete me je izabrala da ih predstavljam i da budem neko ko će za lokalne „Krajina novine“ reći nekoliko riječi povodom Dana JNA. Novinar me je „uganjao“ i fotkao; rekao sam ono što mi je prvo naum palo i pisani trag osta o tome. Nakon što su novine dospjele u kasarnu, danima se me „salijetali“ vojnici iz moje čete, dajući mi do znanja da su moju fotku vidjeli u istim.
Primjeran vojnik i odličan strijelac
* Za izuzetne zasluge nagrađen sam značkom „Primjeran vojnik“ i nju sam dobio na svečanosti, 11. marta 1986. Toga dana sam s rajom izašao u grad te usput podigao 150 njemačkih maraka koje su mi poslali roditelji. Marke su odmah zamijenjene u dinare i po trenutnom kursu na ruke sam dobio 2,2 miliona dinara.
* Pored toga, a sve zbog mog interesa da naučim rukovati sa svim streljačkim oružjima, pogotovu snajperskom puškom M-76, kalibra 7,9 mm, koju sam najduže i dužio i s kojom sam ostvarivao najbolje rezultate na gađanjima, nagrađen sam i značkom „Odličan strijelac“.
Černobilska katastrofa
* Černobilska nuklearna nesreća, koja se desila 24. aprila 1986. godine, zatekla nas je na terenu Sikole. Brzo smo se spakovali te vratili u kasarnu uz upozorenje da se po potrebi ne krećemo vani, a ako smo primorani da izađemo, da golim rukama ne dodirujemo metalne površine na koju se, nošena vjetrom ili kišom, sakupljala radioaktivna prašina. Pored toga, strogo je bilo zabranjeno konzumirati bilo koji proizvod, kao što su salata ili rani luk, a koji su se proizvodili na poljoprivrednom dobru u krugu kasarne, zbog zagađenosti.
Nakon nekoliko dana sve se vratilo u normalu i opet smo nastavili s redovnim aktivnostima i na vanjskom prostoru.
Maradona i Dražen Petrović
* Te 1986. godine, na SP u nogometu koje se održavalo od kraja maja do kraja juna u Meksiku, reprezentacija Jugoslavije nije, nakon kvalifikacija, bila plasirana u završni turnir, tako da su te utakmice, koje su prenošene na tv-u, tek usputno „prolazile“ pored nas. Jedino što sam upratio je to da je Argentina u finalu pobijedila Zapadnu Njemačku a za najboljeg igrača turnira proglašen je Diego Armando Maradona.
* Iste godine u julu, u Španiji je bilo i svjetsko prvenstvo u košarci koga smo svi s velikim interesovanjem pratili. U polufinalnoj utakmici protiv Rusije, sve do zadnje minute nam se smiješilo finale protiv SAD. Ali zahvaljujući nesmotrenosti mladog Vlade Divca, izgubili smo utakmicu, te poslije u borbi za treće mjesto pobijedili Brazil. Najboljim igračem turnira tada je proglašen Dražen Petrović.
RIJEČ-DVIJE O HRANI I SPORTU U KASARNI
Hrana u kasarni je bila, po mojoj skromnoj procjeni, mada nisam bio neki „izjelica i ispek“, bolja nego što sam očekivao. Hrane je uvijek bilo dovoljno, tako da oni koji su išli na „repetu“-dodatan obrok, uvijek su dobijali koliko su mogli pojesti.
Burek i jogurt
* Za doručak su uvijek nuđeni čaj ili kafa, po ukusu, uz kriške hljeba u neograničenim količinama i više vrsta, slatkih i slanih, namaza.
Za ručak su mahom bila dva, nerijetko i tri, glavna jela na izbor, uz obaveznu „slatkariju“: kolače ili voće.
Večere su također bile obilne, tako da sam siguran da se niko ne može požaliti da je u to vrijeme bio gladan. Bilo je i onih koji su došli ko „čačkalice“, a samo nekoliko mjeseci poslije „otrambesiše trbuhe“, da ih se nije moglo poznati.
Jednom u sedmici, mahom četvrtkom, za večeru su servirani burek i jogurt, što je uvijek izazivalo neopisivu gužvu i navalu jer svi oni koji inače nisu, iz raznoraznih razloga, dolazili na večeru, bili su tada nazočni zato što burek i jogurt nisu htjeli propustiti.
Preko vikenda su dijeljeni „SDO“-suhi dnevni obroci, uz razne vrste konzervirane, kako slane tako i slatke hrane, kao i nezaobilazni tvrdi hljeb, zvani dvopek.
Lasta
* Što se tiče sportskog života u kasarni „Hajduk Veljko“ (izgrađena 1901. i u funkciji bila sve do 1997. godine, i na čijoj se površini od oko 10 hektara nalazilo 30 objekata od ukupne površine od skoro 10.000 kvadratnih metara), moram istaći da smo imali odlične uvjete.
Ispod vojnih zgrada, desno od glavnog ulaza i prijavnice, imali smo veliko nogometno igralište s betoniranim tribinama na kome bi čak mogli pozavidjeti neki višeligaški klubovi. Pored toga, tu je bilo nekoliko manjih igrališta s tvrdom podlogom za mali nogomet i košarku.
U produženju velikog nogometnog igrališta nalazilo se područje s profesionalnim vojnim preprekama na kome se neprestano vršila obuka vojnika.
Iznad igrališta smo imali olimpijski bazen koji je par mjeseci prije moga dolaska ispražnjen, zjapeći prazan svo vrijeme dok sam bio u kasarni.
Nakon nekoliko mjeseci saznao sam da je bazen po kazni bio prazan jer su neki vojnici u noćnim satima, i u pripitom stanju, pokušavali da se kupaju u njemu, mada je bilo zabranjeno.
Čak se desio, po priči koja je kolala među vojnicima, i tragičan slučaj kada je neki vojnik, došavši iz grada „ko torba“ pijan, želeći da se „osvježi“, sa zaletom izveo „lastu“ – a baš tu večer je bazen, zbog zamjene vode, bio ispražnjen. „Lastin let“ je, kako kazivaše, završio s polomljenim „krilima“ i sa slomljenim „vratom“.
Nogometaš Paki
* Od svih sportaša koji su boravili u Negotinu, ako izuzmemo nekadašnjeg profesionalnog crnogorskog nogometaša, člana ekipe „Budućnost“ iz Titograda, a nakon toga i „Crvene zvezde“ iz Beograda, Zorana Vorotovića, koji je kratko vrijeme bio u kasarni, ubjedjivo najbolji nogometaš, pogotovu na malim terenima, je bio već pomenuti Damir Patafta koga smo zvali Paki. Taj virtuoz s loptom, nakon odsluženja vojnog roka je imao, kako sam naknadno saznao, čak i ponudu da zaigra u prvoligašu, NK „Rijeka“, ali sticajem nesretnih, te sudbinskih i životnih okolnosti, do tog transfera, nažalost, nije došlo.
Prijevremeno „skidanje“
* Zbog nekorištenja nagradnih odsustava: značka Primjeran vojnik -15 dana, Odličan strijelac-10 dana, te opravdane spriječenosti da koristim redovno vojno odsustvo, uz dobrovoljna davanja krvi koja su kao nagradu također nosila 3, 4 dana manje služenja vojnog roka, uz jednomjesečno generacijsko skraćnje od strane Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu, pa umjesto da se „skinem“ 30. septembra, ja završim, nakon 379 dana, voni rok 14. avgusta 1986. godine.
Moja klasa, avgustovska, je imala peh da smo bili zadnja generacija koja je služila preko 12 mjeseci – svi iza nas su dobili skraćnje pa su klase od decembra 1985., vojni rok služile maksimalno 12 mjeseci.
Nema više
Iz Negotina, pa sve do Vinkovaca, sam putovao zajedno s Pakijem, koji se također toga dana, kao i ja, „skinuo“ jer je imao vazda nekih „znački“, a usput nije koristio dana odsustva.
U Vinkovcima smo se rastali uz bratske zagrljaje. On ode u svoje Cirkovljane a ja u moje Brčko, moju Palanku i u slobodu. Sloboda u kontekstu mogućnosti da sam od tog dana bez problema mogao, kao punoljetan, ići u inostranstvo, što mi je tada i bio cilj.
Kući sam stigao u četvrtak, 15. avgusta, u ranim jutarnjim satima. Sa željezničke stanice sam s taksijem odvežen do Palanke.
Nakon izlaska iz taksija na Novom putu i na ulazu u avliju, iz sveg glasa sam viknuo “nema više!!”, probudivši komšiluk, te roditelje, brata i sestre koji su me s radošću dočekali kod kuće.
. . .
25. avgusta 1986. sam već landrao ulicama Frankfurta na Majni…
(KRAJ)
Argument.ba
