(III. dio)
Za većinu onih koji su služili vojsku u mirnodopsko vrijeme, vojnički dani su im mahom ostali u lijepom i dugotrajnom sjećanju, a pogotovu prijateljstva koja su nastajala u to vrijeme, pamte se kao vječna. I pored teških, izazovnih i napornih momenata, kod većine preovlađuju oni pozitivni događaji, te ih se rado i sa sjetom sjećamo.
Piše: Hakija Karić/Foto: H. Karić & prijatelji
Zakletva
24. avgusta 1985. položili smo zakletvu a nakon zakletve se postaje „pravi Titov vojnik“. Iskreno, kao 19-ogodišnjak vjerovao sam u svu tu priču o bratstvu i jedinstvu, o zajedništvu i poštovanju, o važnosti države i snazi JNA koja je tada, po informacijama koje su nama servirane, bila četvrta vojna sila u Evropi. Trnci su me prožimali kada su nas drilovali govoreći nam da smo najbolji i kako svako od nas treba biti spreman da se maksimalno žrvtuje za dobro svih nas.
“Svečano se obavezujem da ću braniti nezavisnost, ustavni poredak, nepovrjedivost i cjelokupnost Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i da ću čuvati i razvijati bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti.”
S današnje tačke gledišta mnogi koji su ovu zakletvu dali, prekršili su je, svjesno ili nesvjesno, 90-ih godina prošlog vijeka.
Prvi put
Ubrzo su me u Negotinu posjetili majka i otac, tačnije 1. septembra, a s njima su bile drage sestre Samida i Asima, koje su mi pred prijavnicom, nakon što su me ugledale, potrčale u zagrljaj, te zajedno s majkom počele plakati. S njima je bio i moj dragi dajdža Enver Lišić. (Dajdža Enver, majkin brat, je 1991. prerano, sa samo 41. godinu „preselio“ na onaj svijet, ostavljajući iza sebe neutješne, ujnu Izetu, te njihovu djecu: Azru, Seida i Enisu.)
Nakon što sam dobio dopust da s familijom izađem u grad, sjeli smo u restoran „Snack-Bar“, u blizini negotinskog hotela. Majka me je pitala kako mi je, odgovorio sam joj da se ne brine i da nemam nikakvih problema. Nekad, nakon obilnog ručka, babo izvadi kutiju „HB“-cigareta te me ponudi da s njim jednu zapalim. Odbio sam, pomalo postiđen, govoreći da ne pušim.
– Uzmi, sad si vojnik i smiješ s nama jednu zapalit – reče otac uz osmijeh.
Nakon tih riječi, on zapovijedi majki da iz torbe nešto izvadi. Na moje iznenađenje, ali i radost, majka pred mene stavi šteku njemačkog „Marlbora“. Babo me ponosno pogleda a dajdža Enver šeretski namignu.
Dan s familijom je protekao kao tren i oni su kasno poslijepodne napustili Negotin. Dugo sam gledao u odlazeći plavi Volvo-245, njemačkih tabla. Vratio sam se odmah nakon njihovog odlaska tužan u kasarnu i do povečerja – vrijeme oko 22 sata kada se gase svijetla – razdijelio skoro sve kutije Marlbora, ostavljajući sebi samo jednu. Dan-dva sam pušio njemački Marlboro, a onda opet opleo po Drini sarajevskoj.
NEKI BITNI MOMENTI I ZABILJEŠKE
Postoji nekoliko važnih stvari koje su se desile od 1.8.1985., kada sam došao u vojsku, pa sve do 14.8.1986. kada sam se „skinuo“, ali i nakon toga, koje se tiču u priči spomenutih osoba i mene, pa ću ih ovom prilikom nabrojati jer osjećam potrebu, nevezano za kontekst same priče, da ih spomenem:
Major Krstić
* Tadašnji komandant kasarne, major Krstić, u to vrijeme ni po čemu nije ostavljao utisak da je loš čovjek i s njim sam čak imao priliku nekoliko puta da razgovaram. Prije nego sam otišao na kurs za desetara, bio sam neodlučan da li ići ili ne. Kad je on to saznao, pozvao me je na razgovor prilikom logorovanja na strelištu Sikole, na kome smo više puta bili „ „na terenu”. Taj put do Sikola bio je u jednom pravcu 36 kilometara dug i uvijek smo ga prelazili, u oba smijera, pješačeći. Major me je tada, prilikom razgovora, oslovljavao zemljakom jer smo oba bili iz Bosne, ubijedivši me da ne smijem da ga razočaram i da od mene očekuje, kao svog zemljaka-Bosanca, da odem na taj kurs i da se potrudim da budem što bolji.
Pečeno jagnje
Mjesec prije kursa za desetare, od kraja oktobra do početka novembra, bili smo na terenu u gradu Bor. Došli smo autobusima i smjestili se u šatore pored borskog rudnika. Primaran zadatak tih 10-ak dana je bio da pošumljavamo ogromne padine neplodnog materijala koji je odlagan pored rudnika. Kopali smo rupe u koju je kantama donošena zemlja. Zemljom su zagrtane nove sadnice, sve se odmah zalivalo vodom, i tako iz dana u dan, od jutra do mraka.
Jednog prohladnog, ali sunčanog dana, nekako odmah nakon doručka, pozvani smo da dođemo i da ispratimo „borbu”, tj. trku uz opkladu između dva oficira: majora Krstića i poručnika Karanovića – nadobudnog narcisa koga vojska nije voljela. Njih dva su odmjerili snage ko će se prije popeti od podnožja do vrha jedne od kupa s otpadnim materijalom – izuzetan nagib, kao uz nos. Dužina oko 150 metara.
Iako je poručnik Karanović izgledao fizički spremniji, ipak ga je „žilavi” major Krstić s lakoćom i 10-ak metara prednosti pobijedio, što je za poručnika bilo veliko poniženje jer smo skoro svi navijali na majora. Osramoćeni poručnik, zadihan i crven u licu kao rak, je morao, jer je takva opklada bila, otići u grad i naći jagnje, te dati da ga se „sredi”, ispeče i pred mrak servira pred majora. Nije mu bilo drago, ali „zadatak” je morao ispuniti.
Šampioni
Toga istog dana, dok se jagnje vrtilo na ražnju, nakon što smo odradili rundu pošumljavanja, između četa je organizirano takmičenje – zaposijedanje mitraljeskog položaja.
Do tada sam – jer su me desetari, pogotovu desetar Čopo i komandir voda Antanasijević, s namjerom forsirali kao budućeg desetara, što sam tek naknadno saznao – ovladao svim vrstama pješadijskog naoružanja, kao i rukovanje puškomitraljezom M-53. „Garonja”, kako smo ga zvali, bio je „aždaha” iz kragujevačke tvornice oružja „Zastava”. Imao je kalibar 7,92 milimetra i težio je oko 12 kilograma.
Moju ekipu iz voda su sačinjavali: Vlado Ferlin – leđa ko ormar, postoljaš; Abdullah Ismaili – lakše ga bilo preskočiti nego zaobići, pomoćnik, nosio sanduke s municijom, zvane „manjerke” i ja kao nišandžija – „ žilo”, 75 kila.
Zadatak je bio da s kompletnom opremom i naoružanjem istrčimo 10-ak metara. Odmah zatim Vlado s leđa skida postolje, rasklapa ga i postavlja na nožice; ja pričvršćujem „Garonju” na postolje i dižem poklopac za municiju. Tada prilazi Ismaili te zajedno ubacujemo redenik s municijom na za to predviđeno mjesto. Lijevom rukom zatvaram poklopac preko redenika, desnom povlačim ručicu te ubacujem metak u cijev. Nakon toga sva trojica zaliježemo, uz moje glasno: GOTOVO!!
Prije nego smo nas trojica izašli na „megdan”, najbolji rezultat je bio jedna minuta i 5 sekundi. Do tada smo, prilikom uvježbavanja, imali rezultate oko minut, nekad koji sekund gore, nekad koji sekund dole. Da bi sve išlo ko „po loju” mora postojati izuzetna kordinacija među nama i svaki pokret mora leći od prvog pokušaja.
Tako je bilo i ovaj put. Kada nam je pištaljkom dat znak za start, bili smo poput robota koji uvijek odrađuju iste pokrete. Od buke i navijanja se ništa nije čulo, ali nas to nije ometalo jer smo morali da se koncentriramo da „Garonju“ što prije montiramo na postolje i da ga „nafilujemo“ municijom.
Nakon što sam rekao: gotovo! vrijeme na štoperici je zaustavljeno i masa se potpuno umirila, čekajući da čuje rezultat. Kad je rečeno: 47 sekundi, stavio sam od uzbuđenja ruke preko lica, a onda su mene i moju posadu okružili vojnici iz naše čete, te jednog po jednog podigli na ramena i ruke iznad sebe, horski urlajući: šampioni, šampioni!
Konkurencija je bila ubjedljivo pobijeđena, na ponos poručnika Stankovića i potporučnika Antanasijevića, kao i naših desetara.
Kad je za naš uspijeh saznao major Krstić, nagradio nas je pečenom jagnjetinom koju je, malo prije toga, na njegov stol servirao poručnik Karanović.
Komandir voda
Kurs za desetare, koga sam gore pomenuo, trajao je od 20.11. do 17.12.1985. i položio sam ga kao jedan od najboljih u klasi, a kao „nagradu“ za to dobio sam na povjerenje da, kao redovan vojnik, s činom desetara, preuzmem na nekoliko mjeseci dužnost komandira streljačkog voda koji je brojao oko 35 vojnika, što je u to vrijeme bila rijetkost, pogotovu ako se uzme u obzir da sam tek napunio 19 godina. Na stranu ponos zbog zvanja i pozicije koju sam neočekivano dobio i preuzeo, bila je to, za jednog mladog čovjeka, koji je samo pola godine prije izašao iz srednje škole, teško opisiva obaveza i odgovornost.
(Nakon rata u BiH, Radislav Krstić je osuđen kao oficir VRs, pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu, na dugogodišnju kaznu zatvora zbog odgovornosti za počinjene zločine u srebreničkom kraju.)
Oči u uči s Veselinom Vujevićem
* 7. decembra 1985. imao sam priliku da s nekoliko oficira i vojnika budem u prilici da gledam rukometni turnir u negotinskoj sportskoj dvorani, koji je služio kao pripremna faza za reprezentaciju Jugoslavije, koja je na svjetskom prvenstvu, održanom ferbruara i marta 1986. godine u Švicarskoj, u finalu pobijedila reprezentaciju Mađarske, osvojivši zlatnu medalju. Među igračima koji su, igrajući s ekipom MRK Negotin, već na prvom poluvremenu vodili s deset golova razlike, u sjećanju su mi ostali Zlatko Saračević, Mile Isaković, Jasmin Mrkonja te sjajni Veselin Vujović, koji je u to doba bio među najboljim igračima muškog rukometa na svijetu. S njim sam se čak uspio i rukovati i tek iz neposredne blizine vidjeti kolika je gromada bio – i fizički i mentalno.
(nastavlja se)
Argument.ba
