Nije tajna da se pojedini ambasadori Bosne i Hercegovine u svijetu više brinu o interesima zemalja prijema nego o vlastitoj državi, a da aktualni šef diplomacije puni društvene mreže populističkim fotografijama, dok bosanskohercegovačka vanjska politika proživljava novu institucionalnu krizu. No, najava nove članice Predsjedništva BiH Darijane Filipović o predstojećoj „čistki“ diplomatskog kadra koji nije po volji HDZ-a BiH ponovno razotkriva surovu realnost – diplomacija BiH i dalje funkcionira kao poligon za stranačka potkusurivanja, potpuno lišena kontinuiteta, zakonskog okvira i jasne državne agende.
IZMEĐU POPULIZNA I IMPROVIZACIJE
U uređenim diplomatskim sustavima pravila su jasna. Primjerice, Europska unija se oslanja gotovo isključivo na profesionalnu, karijernu službu s minimalnim postotkom političkih imenovanja. Čak i Sjedinjene Američke Države, koje imaju tradiciju političkih imenovanja, drže strogu kvotu od približno 70% karijernih diplomata, dok preostalih 30% pozicija popunjavaju tzv. nekarijerni ambasadori – bivši kongresmeni ili ključni donatori iz predsjedničkih kampanja koji takvu priliku dobiju jednom ili dvaput u životu.
Problem bh. diplomacije leži u tome što ne postoji nikakva ustanovljena kvota za imenovanje nekarijernih ambasadora. Bez jasne granice između struke i politike, diplomatska mreža BiH postala je potpuno neuređen prostor u kojem pojedinci rade prema vlastitom nahođenju. Umjesto ozbiljnog diplomatskog rada, na sceni je populizam najgore vrste; računi se polažu pratiteljima na društvenim mrežama, a javnosti se kao osobni uspjesi serviraju projekti i procesi koje je netko drugi mukotrpno pokrenuo godinama ranije.
SMJERNICE UMJESTO PRAVILA
Usklađeno djelovanje na međunarodnom planu nemoguće je postići bez čvrstog pravnog temelja, no Bosna i Hercegovina ni nakon desetljeća neovisnosti nema Zakon o vanjskim poslovima. Ovaj pravni vakuum ostavlja ogroman prostor za improvizaciju, stranačka lobiranja i brzopleta rješenja.
DIPLOMACIJA U SJENI SKANDALA
Umjesto ozbiljnog pristupa problemu, uvođenja reda u bh. diplomaciji, u medijima tek s vremena na vrijeme možemo nešto saznati na razini skandala.
U tom kontekstu, podsjećamo na „afere” u bh. diplomaciji o kojima se šef diplomacije Elmedin Konaković nikada nije očitovao, situaciju u našim Veleposlanstvima u Rumunjskoj, Hrvatskoj, Češkoj, Italiji, posljednja tri slučaja su vezana za ponašanje veleposlanica, dok je u slučaju Bukurešta veleposlanik Milorad Živković optužen za klasični mobing i prekoračenje, ovlasti nakon što je jednoj diplomatkinji samovoljno oduzeo vođenje financijskog referata i uskratio isplatu čak tri plaće, uz neprikriveno pokazivanje osobnog animoziteta.
Također, ambasador BiH u Srbiji Aleksandar Vranješ kontinuirano u medijima i bez zadrške tvrdi da odgovara isključivo članu Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda i kako MVP BiH za njega ima “tehničku nadležnost”. Tako građani Bosne i Hercegovine posredno financiraju diplomatsku destrukciju vlastite zemlje, plaćajući čovjeka čiji se angažman svodi na javno urušavanje njenog suvereniteta.
Umjesto zakona, država se oslanja na uopćene smjernice Predsjedništva BiH, no kako u zemlji trenutno ne postoje zajednički definirana stajališta o ključnim globalnim pitanjima, strateški pravac ne postoji. Posao bh. diplomata dodatno otežavaju stalne političke blokade unutar države. Čak i kada pojedini diplomati imaju kvalitetne planove, njihova je realizacija u zemljama prijema nemoguća, jer ozbiljan diplomatski uspjeh zahtijeva brzu koordinaciju državnih institucija, pripremljenost i dugotrajan, institucionalni rad – a ne ad-hoc političke predstave.
Zastarjela strategija kao jedini putokaz
Jedini preostali dokument koji formalno definira smjer je Strategija vanjske politike Bosne i Hercegovine (2018. – 2023.). Iako je riječ o zastarjelom dokumentu čiji je rok trajanja odavno istekao, on zorno prikazuje koliko je stvarna praksa udaljena od proklamiranih ciljeva. Strategija koju je donijelo Predsjedništvo BiH formalno počiva na četiri ključna stupa:
Sigurnost i stabilnost koja podrazumijeva dosljedno provođenje Daytonskog mirovnog sporazuma, punopravno članstvo u EU, aktivnosti prema NATO-u te jačanje regionalne suradnje.
Ekonomski prosperitet: s naglaskom na ekonomsku diplomaciju, privlačenje investicija, izvoz i suradnju s dijasporom.
Zaštita interesa državljana BiH i međunarodnopravna suradnja: kroz učinkovitu konzularnu zaštitu i širenje bezviznog režima.
Promocija BiH u svijetu: usmjerena na izgradnju ugleda države kroz kulturu, turizam, znanost i sport.
I dok su ovi stupovi trebali poslužiti kao planski i institucionalni temelj za izgradnju novog imidža Bosne i Hercegovine, u praksi su ostali tek mrtvo slovo na papiru.
Zaključak struke i trenutne situacije je nedvosmislen – prije bilo kakvih novih kadrovskih križaljki i politički motiviranih smjena, ključni korak mora biti hitno donošenje Zakona o vanjskim poslovima. Bez stvaranja čvrstog pravnog i institucionalnog okvira koji će definirati jasne kvote, kriterije i odgovornost, diplomacija Bosne i Hercegovine ostat će tek skupo privatizirano oruđe u rukama političkih elita, dok će ugled zemlje u svijetu nastaviti tonuti.
OD HRVATSKE DO SLOVENIJE
Kakva je situacija u regiji kada je u pitanju vanjska politika, i koja zemlja ima najbolje uređen sustav, upitali smo politologa Davora Gjenera.
-Hrvatska nije dobar primjer, jer nije “izbrusila” Zakon o vanjskim poslovima i nema jasno definiranih kriterija za imenovanje veleposlanika. Slovenija ima daleko bolji sistem i točno je regulirano koliko može biti politički imenovanih veleposlanika, a koji je udio profesionalnih diplomata.
Neko vrijeme čak nije bilo moguće imenovati veleposlanika izvan profesionalne diplomatske službe.
Uobičajeno je da vjerodajnice ambasadora potpisuje Predsjednik Republike, u Sloveniji se događalo da nekom od ambasadora Predsjednik ne želi potpisati vjerodajnice (Danilo Tuerk nije htio potpisati Rupelu, pa je ovaj bio imenovan generalnim konzulom u Trstu).
U Hrvatskoj je model problematičan jer postoji suodlučivanje Predsjednika i Vlade o vanjskoj politici. Bivši predsjednik Republike Hrvatske Stipe Mesić je sa bivšim premijerom Ivom Sanaderom imao dogovor o podjeli mjesta, ali su se relativno lako usuglašavali. Imenovanje ambasadora u vrijeme HDZ-ove vlade, a Josipovićeva predsjedništva je bilo praktički blokirano, S druge strane, odnos SDP-ove vlade i bivše predsjednice Kolinde Grabar Kitarović je bio relativno relaksiran, ali su tada bili odreda imenovani ljudi s čvrstim biografijama koji su ispunjavali uvjete za ambasadorska mjesta.
Bosna i Hercegovina ima ukupno 45 ambasada i 6 stalnih diplomatskih misija širom svijeta.
- Ambasade: 45
- Stalne diplomatske misije: 6 (pri međunarodnim organizacijama poput UN-a, EU, Vijeća Europe i dr.)
- Generalni konzularati: Obuhvaćaju nekoliko lokacija (npr. u Njemačkoj, Italiji, SAD-u i Turskoj).
- Nerezidentna pokrivenost: Preko nerezidentnih osnova, bh. ambasade pokrivaju još oko 43 države u kojima BiH nema direktno sjedište.
- Norveška, Nizozemska, Danska, Australija, (B)
- Španjolska, Češka, Švedska, Jordan, Crna Gora (H)
- Rumunjska, Bugarska, Mađarska, Poljska, Grčka (S) to su fiksna mjesta, a ostala se rotiraju.
U vrijeme Milanovićeva predsjedništva je imenovan samo Hido Biščević, za ambasadora u Beogradu, i to početkom 2020, upravo u vrijeme kad je počinjala korona. Nitko nakon njega nije imenovan, tako da su sada svi ambasadori barem 7 godina u mandatu, a neki i bitno više od toga. Ne može se postići dogovor niti o ambasadama koje su bez ambasadora. Pariz, gdje je umro ambasador, isto tako umro je i ambasador u Litvi; u Londonu je ambasador podnio ostavku i mjesto je prazno. Isto je i s Svetom Stolicom, Mario Nobilo je iz NATO otišao u mirovinu, tako da je i to prazno.
Bosna i Hercegovina ima sustav koji do neke mjere naliči na belgijski, s kvotama za sve tri nacije. Problem je što članovi predsjedništva imaju dominantnu ulogu u imenovanju, a u Belgiji se poštuju kvote, ali je napredovanje u diplomatskoj službi striktno prema profesionalnim kriterijima, kazao je za “Slobodnu Bosnu” Davor Gjenero te dodao:
-U drugom mandatu je Trump napravio cirkus, nekad je bio ograničen broj političkih imenovanja, ali sad je to sasvim drukčije. Prije je postojalo pravilo: kad dođe do smjene administracije, oni koji su politički imenovani, ali i oni koji su bili prvi puta imenovani za ambasadora, nakon smjene administracije su podnosili ostavke. Sad je Trump napravio čistku i većina ambasadora su njegovi viralisti, zaključio je Gjenero.
Dakle, prema svemu navedenom potpuni kaos u bh. diplomaciji, cirkus u režiji ministra vanjskih poslova i devalviranje pozicija ambasadora i diplomatskog osoblja najbliži je stanju koje je od američke diplomatske mreže napravio američki populistički predsjednik Donald Trump. Promjene u bh. diplomaciji koja najavljulje buduća članica Predsjedništva BiH Darijana Filipović su doista nužne, ali rezultat će na kraju biti – nove „čistke“ nepodobnih kadrova koje su već najavljene. Jezgro ozbiljne diplomatske mreže su karijerni diplomati, a ne estrada.
Argument.ba
