Bosanski franjevac, teolog i publicista Drago Bojić u emisiji Razgovor s razlogom HRT-a govorio je o tome zašto smatra da je nacionalizam nespojiv s kršćanstvom, kako je etničko postalo važnije od etičkog i zašto pojedinci ne bi trebali odustajati od vlastitog dostojanstva i slobode. Govorio je i o ulozi vjerskih zajednica u procesu pomirenja, položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini te odnosu Hrvatske prema njima.
Nacionalizam i kršćanstvo
Drago Bojić smatra da je nacionalizam u suprotnosti s kršćanstvom i katoličanstvom, a takav stav temelji na Evanđelju. Pojašnjava da je Isus nastojao denacionalizirati vjeru i svoju poruku prenijeti svim ljudima.
„Moramo uzeti u obzir činjenicu da se i vjera utjelovljuje u određenom konkretnom kontekstu, kulturološkom, u određenom narodu. Ali ne možemo nikada pretpostaviti jedan pojedinačni narod narodu Božjem, koji je slika i metafora za sve narode svijeta“, ističe Bojić.
Katolicitet je, kaže, univerzalan i širi od interesa bilo kojeg pojedinačnog naroda, dok je nacionalizam negacija ljudskih prava. Smatra da se ljude ne bi trebalo svoditi samo na jedan identitet.
Ako se neko svodi samo na to da je Hrvat, Bošnjak ili Srbin, a pritom zanemaruje sve svoje druge identitete, on zapravo postaje nevidljiv čovjek. On postaje dio jedne nevidljive mase, grupe, u kojoj se više ne razaznaju pojedinci“, objašnjava Bojić.
Kada etničko postane važnije od etičkog
Upozorava da su danas identitetske politike ponovo u središtu zbivanja, zbog čega, kako kaže, trpi moral.
„Kada vi, naprimjer, u mojoj domovini Bosni i Hercegovini etničko stavite iznad etičkog, tada se može događati sve ono što se i događa kroz ovih trideset i nešto godina. Ljudi praktično gotovo da to prihvataju kao neko normalno stanje, i korupciju i kriminal i prevare i iskorištavanje općeg dobra“, smatra Bojić.
Ističe da takve stavove danas zastupaju i obrazovani intelektualci kojima se pitanje pravde svodi na pitanje ko ima moć. Zbog toga su, prema njegovom mišljenju, moralna i etička pitanja ključna.
U našim društvima veliki broj ljudi izjašnjava se vjernicima. I onda je stvarno potpuno opravdano pitanje kako je moguće da ti ljudi, koji tako lako i rado u javnosti operiraju Božjim imenom i paradiraju svojom religioznošću, pritom u potpunosti zanemare etički dio vlastite vjerske tradicije“, kaže Bojić.
Objašnjava da je riječ o vjerničkoj hipokriziji, koju teologija naziva praktičnim ateizmom, odnosno situaciji u kojoj ljudi prihvataju običaje, ali u praksi poništavaju vrijednosti vlastite vjere.
Suočavanje s prošlošću i poštovanje žrtava
Bojić smatra da su najbolje one zajednice koje su stalno kritične prema sebi i koje se racionalno suočavaju s prošlošću i kolektivnom odgovornošću.
Kvalitet jedne zajednice, dodaje, vidi se i u odnosu prema najslabijima i marginaliziranim grupama, kao i prema strancima.
„Ako se strani radnici koji su došli u Hrvatsku osjećaju prihvaćeno, to bi onda bio znak da je to društvo zdravo. Ali ako neko od tih radnika strahuje za svoj život, ako se plaši da bi ga neko mogao negdje uvrijediti, to onda nije dobro“, kaže Bojić.
U društvima poput bosanskohercegovačkog, smatra on, svako o sebi misli najbolje i upire prstom u druge, dok niko ne želi prvi započeti proces katarze.
„Logori koji su bili u Herceg-Bosni zastrašujuća su sramota Hrvata katolika. Svako drugo mjesto gdje su počinjeni zločini koje su učinili pripadnici našeg naroda, to je naša najveća sramota. Tako bi trebalo razmišljati i na drugim stranama čiji su pripadnici također činili zlodjela“, poručuje Bojić.
Smatra da bi bilo ljekovito kada bi svaka zajednica obilježavala stradanja drugih za koja su odgovorni njeni pripadnici.
„To znači da Katolička crkva obilježava Ahmiće, da Islamska zajednica to čini u mjestima stradanja gdje je Armija BiH počinila zločine, da Srpska pravoslavna crkva ide u Srebrenicu i Prijedor. Svjestan sam da je to, barem u sadašnjoj situaciji, nezamislivo“, kaže Bojić.
Položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini
Bojić navodi da se politikom Franje Tuđmana krajem 1980-ih i tokom 1990-ih, u ime zamišljenog integralnog hrvatstva, poništavala specifičnost Hrvata u Bosni i Hercegovini, a taj su narativ, kako kaže, prihvatili i njihovi politički predstavnici.
„I sada imate jednu jako problematičnu situaciju da ljudi koji su rođeni u ovoj zemlji, čiji su preci tu živjeli stoljećima, pristaju na to da su dijaspora u vlastitoj zemlji. I pritom također pristaju i žele da im je Hrvatska matična domovina“, napominje.
Naglašava da je identitet bosanskih Hrvata snažno obilježen Bosnom i Hercegovinom.
„Mislim da je to, nažalost, završen proces i da su ljudi svojevoljno pristali biti dijaspora u vlastitoj zemlji. Ja lično na to ne pristajem“, kaže Bojić.
Smatra da bi za Hrvate u Bosni i Hercegovini bilo važno da ponovo pronađu vlastito dostojanstvo.
Kritika odnosa Zagreba prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini
Komentarišući saborske rezolucije i česta spominjanja položaja Hrvata u BiH od hrvatskih političara, Bojić kaže da od toga nije bilo niti će biti stvarne koristi.
Prema njegovom mišljenju, odnos Hrvatske prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini trebao bi biti zasnovan na saradnji, a ne paternalizmu.
„Hrvati u Bosni i Hercegovini moraju postati samostalni, izaći iz te vječne političke adolescencije i maloljetnosti, da se ne mora stalno ići po mišljenje u Zagreb“, smatra Bojić.
Argument.ba
