Birvaktile su naši stari, kada bi ograđivali bašće, livade ili njive namjerno ostavljali “prilaze”, kako bi ljudi nesmetano prošli do svojih otkosa i oranica.
Danas više nije tako. Bezbeli da su u vakat insani, k'o i danas imali međe, ali nisu hatorili jedni drugima ako bi im komšije kadgoderce ugazali otavu, pšenicu, grah ili kukuruz.
Prilaz je bio simbol, propusnica, viza za bujrum, za slobodan prolaz.
Bio je to znak za halal prelaz preko međe, za halal hodanje preko bašće, livade, njive. Bio je to i simbol svojevrsne širokogrudosti, prihvatanja drugog i drugačijeg, pa i poziv na kahvu, na muhabet.
Prilaza je bivalo za staze, jednostopice kojima su obično do njiva dolazili kosci, kopači ili djeca sa hranom ili vodom, ali je bivalo i onih većih za konjske i volovske zabrege, kasnije i traktore, kroz koje se provozilo sijeno, žito i ljetina.
Danas prilaza više nema. Nestali. Isčezli. Nema ih ni na bašćanskim, ni na livadskim, ni na ogradama oko njiva.
Hele nejse. Neka nema prilaza na ovodunjalučkim međama. To insan, haman pa i može otrpit’. Ali brate što prilaza nema na našim duhovnim, međuinsanskim međama golem je jazuk. Jazuk, brate, jazuk.
Otuđili smo se jedni od drugih, otuđio se brat od brata, komšija od komšije, pojedinac od sela i čaršije, selo i čaršija od pojedinca, otuđio se insan sam od sebe.
Izidali smo kamene i betonske zidove umjesto ograda od šiljaka i baskoja, postavili kanate i barikade od gvožđa .
Svoje smeće, jadi čemer izbacujemo van, izvan ograde i spred kapije da nama ne smeta i ne smrdi, a kome će smetati i smrditi, baš nas briga. E aferim nam.
Argument.ba
