‘Iranska mornarica počiva na dnu Perzijskog zaljeva. Borbeno je nesposobna. Desetkovana. Uništena. Poražena… Više ne postoji.’ Tako je američki ministar obrane opisao stanje Irana nekoliko dana nakon početka američko-izraelskih vojnih udara na Iran. No unatoč razornoj kampanji bombardiranja, Teheran i dalje ometa siguran prolazak tankera, brodova pa čak i američke mornarice kroz Hormuški tjesnac.
Sposobnost Irana da blokira taj ključni pomorski prolaz dio je šireg trenda koji je posljednjih godina postao sve očitiji. Akteri koji raspolažu s malo tradicionalnih instrumenata pomorske moći uspijevaju zadavati ozbiljne probleme konvencionalno nadmoćnim mornaricama.
Ukrajina je tako znatno ograničila kretanje ruske Crnomorske flote zapadnim i središnjim dijelom Crnog mora, dok Huti, nedržavni akter, povremeno remete trgovinu kroz tjesnac Bab el-Mandeb, analizirali su Christopher A. Preble, and Marie-Louise Westermann u članku objavljenom na nationalinterest.org.
Ti primjeri pokazuju da relativno slabiji akteri mogu steći značajnu prednost nad moćnijim protivnicima koristeći jeftine i tehnološki relativno jednostavne sustave za sprječavanje pristupa i ograničavanje djelovanja na određenom području, poznate kao A2/AD (anti-access/area denial), osobito u operacijama u blizini vlastite obale.
Takav razvoj događaja dovodi u pitanje desetljeća doktrine i planiranja američke mornarice.
Teheran pomrsio američku računicu
Od završetka Hladnog rata Washington polazi od temeljne pretpostavke da će, prilagodi li Pentagon svoje vojne sposobnosti odvraćanju ravnopravnih suparnika, istodobno bez većih problema moći voditi sukobe nižeg intenziteta protiv vojno slabijih država.
Iran pokazuje da ta računica nije nužno točna. Kombinacijom A2/AD sposobnosti i geografskog položaja uspio je rat za koji se očekivalo da će trajati dva ili tri tjedna pretvoriti u sukob koji traje već pet mjeseci. Neočekivano trajanje rata sugerira da je Pentagon, usredotočujući se na ravnopravne ili gotovo ravnopravne protivnike, zanemario izazove koje donose sukobi s naizgled znatno slabijim državama.
Očekivanje da će vojne operacije brzo završiti dijelom proizlazi iz načina na koji su američki politički i vojni čelnici tradicionalno shvaćali pomorsku moć. Korijeni takvog razmišljanja sežu u kraj 19. stoljeća i radove američkog pomorskog stratega Alfreda Thayera Mahana.
Koncept pomorske moći
Mahan je koncept pomorske moći popularizirao svojim najutjecajnijim djelom The Influence of Sea Power Upon History, 1660–1783. Pomorsku moć nije definirao samo vojnom snagom flote, nego i bogatstvom koje država stvara globalnom trgovinom i trgovačkim brodarstvom te kojim može održavati i dodatno razvijati mornaricu.
Ispravno je zaključio da ni vojna sposobnost ni gospodarska snaga same po sebi nisu dovoljne za stvaranje pomorske moći – potrebne su obje. No ekonomsku je moć prije svega povezivao sa sposobnošću države da izgradi i održava snažnu flotu.
Takvo shvaćanje gospodarske snage pridonijelo je tome da današnji stratezi, akademici i vojni čelnici velike i skupe flote smatraju ključnim pokazateljem pomorske moći.
Politički geograf Colin Flint tako pomorsku moć definira kao ‘posjedovanje i korištenje velikih i učinkovitih vojnih i trgovačkih flota radi ostvarivanja vlastitih interesa i ciljeva’. Američko ministarstvo obrane, pak, navodi da ona opisuje ‘sposobnost države da zaštiti svoje političke, gospodarske i vojne interese kontrolom mora’.
Supernosač USS Gerald R. Ford korišten je za nedavne napade na IranIzvor: Wikimedia Commons / Autor: Wikimedia Commons – Ministarstvo rata SAD-a
No takve definicije u današnjim okolnostima više nisu dovoljne.
Iran je pokazao drukčiji model
Gospodarsku komponentu pomorske moći više ne bi trebalo promatrati samo kao financijsku sposobnost države da izgradi vojnu silu, već i kao njezinu sposobnost da poremeti ili oslabi gospodarske kapacitete protivnika. Iran je upravo to pokazao koristeći brze čamce, dronove, protubrodske projektile i pomorske mine za ometanje plovidbe u svojoj neposrednoj blizini.
Ometanje pomorske trgovine neke države stoga nije samo posljedica primjene pomorske moći, nego jedan od njezinih ključnih elemenata. Takva šira definicija objašnjava kako manje države poput Irana mogu ostvarivati znatan utjecaj na moru čak i bez velike flote ili tradicionalne sposobnosti kontrole pomorskog prostora.
Izvor: Profimedia / Autor: Rouzbeh Fouladi/MEI / Sipa Press
To bi zahtijevalo i bitno drukčije shvaćanje onoga što čini učinkovitu mornaricu. Uključi li se u pojam pomorske moći sposobnost nanošenja gospodarske štete protivniku, snaga mornarice više se ne bi mjerila samo tonažom flote ili udaljenošću na kojoj ona može projicirati silu i uspostaviti kontrolu nad morem.
Takve sposobnosti i dalje su važne, ali politički i vojni čelnici pri procjeni pomorske moći neke države – uključujući vlastitu – trebali bi uzimati u obzir i sposobnost ometanja trgovine, iskorištavanja strateških pomorskih prolaza te nametanja gospodarskih troškova protivniku.
Teheran dobro koristi rupe u američkoj strategiji
Američka usredotočenost na sukobe visokog intenziteta i relativno zanemarivanje asimetričnih sposobnosti ostavili su praznine koje protivnici mogu iskoristiti – i već ih koriste. Upravo je tako Iran, zemlja čija je mornarica prema Hegsethovim riječima sada ‘na dnu Perzijskog zaljeva’, uspio učinkovito parirati državi koja raspolaže jednom od tehnološki najnaprednijih flota na svijetu.
Dok Teheran pokušava zadržati de facto kontrolu nad Hormuškim tjesnacem, a Washington ponovno steći pregovaračku prednost, američki politički i vojni čelnici trebali bi izvući pouke iz ovog sukoba.
Šire shvaćanje pomorske moći bio bi prvi korak prema tome da Washington prestane podcjenjivati vojne sposobnosti svojih protivnika, ali i da realnije procjenjuje koliko bi rat mogao trajati i koliko bi mogao stajati kada je protivnik na papiru znatno slabiji.
Argument.ba
