Prve takmičarske večeri ovogodišnjih Internacionalnih teatarskih susreta u Brčkom, publika je imala priliku da pogleda jednu inspirativnu i, možemo slobodno reći, regionalno značajnu biografsku dramu. Riječ je o predstavi „Žena himna“, izvedena u koprodukciji INK Gradsko kazalište Pula, Teatra Fort Forno Bale, HNK Mostar i Udruženja Intermezzo Sarajevo. Predstava je igrana prema tekstu Davora Špišića, a režiju potpisuje Robert Raponja. Ova biografska drama prati životni put Paule Preradović, hrvatske pjesnikinje i književnice, odnosno autorice austrijske himne.
Razgovarao: Edin Osmanbašić
Osim što se radi o jednom izuzetnom pozorišnom komadu, nužno je istaći i vrhunsku glumačku postavku u kojoj se posebno ističe proslavljena bosanskohercegovačka glumica Selma Alispahić, koja u ovoj drami tumači ‘dualnu ulogu’ majke i oca.
Postoji li simbolika u činjenici da tumačite dva lika, tj. Pauline roditelje, majku i oca? Ta dva lika su povezana, ali ujedno ih trebamo naravno i raščlaniti.
Davor Špišić je po meni napisao jednu vrlo potresnu i značajnu priču o hrvatskoj spisateljici Pauli Preradović, autorici austrijske himne. Ona je nekako u sveopćoj historiji poprilično zanemarena i zaboravljena. On kada je krenuo da istražuje podatke, nije ih previše našao, postao je to jedan ‘rudarski posao’, da se izvuče njena životna priča. Ono što je meni bilo jako zanimljivo, kada sam pročitala tekst i kada sam vidjela da jedna osoba igra ulogu i majke i oca, on je insistirao da to bude žena. Prvo što sam pomislila je da to neću sigurno raditi onako predstavljački, da se u nekom fizičkom smislu vidi šta je otac, a šta je majka. Davor je rekao da želi vidjeti i muški i ženski princip. Trebalo je prikazati kako Paula kroz neko svoje sjećanje vidi majku i oca. To je meni otvorilo put da uradim što delikatnije i što diskretnije tu promjenu između majke i oca. Vidjelo se da su te promjene onako vrlo minimalne, a u suštini se opet shvati da je u tom trenutku otac, a u drugom trenutku majka. Ovo je za mene jedan veliki ženski komad, a takvih komada nemamo previše odnosno nemamo čestih, pogotovo što su to sve neke žene koje su ostajale u sjeni tih historijskih priča, a koje su pravili muškarci.
Zašto baš kaput? Pretpostavljam da on simbolizira tu mušku stranu iz tog vremena, tačnije kraja 19. odnosno početka 20. stoljeća. Šta se tačno krije u toj simbolici?
Kaput ima više nekih značenja, međutim osnovno značenje je činjenica da je taj čovjek bio vojno lice, koji se nalazi u nekim vjetrometinama vremena. Jako je mnogo tih ljudi koji su nosili te kapute, a nikada nisu željeli da ih nose. Ja mislim da je Paulin otac jedan od takvih. Njegovu sudbinu je neko drugi određivao da postane vojno lice, a to je bio i jedan od načina da se preživi. Replika njegovog kaputa je napravljena i dio je scenografije, jer je to neka zaštita, utočište, neka ljubav i neka toplina gdje je Paula povremeno bježala. Zato u svojoj postavi ima tu plavu boju, kako bi se istakla simbolika mora, mjesta gdje su se otac i ona najbolje osjećali.
Vaša uloga je višestruka, osim što tumačite dva lika, Vi prikazujete i razne elemente roditeljstva, odnosno uloge roditelja u tadašnjem vremenu. Da se primijetiti kako postoji neka indirektna komparacija tadašnjeg i današnjeg vremena, odnosno vremena prije stotinu godina i danas. Gdje je ta ključna razlika u tom vremenskom rasponu?
To su jako teška vremena, kada čak ni roditelji nisu mogli da previše određuju, ne samo o svojoj sudbini, nego i sudbini svoga djeteta. To su vremena kada je bio Prvi svjetski rat, pa Drugi svjetski rat. Te generacije su prolazile oba rata i svi su nekako nastojali da prežive. Roditelji su tada morali da budu prilagođeni nekim tradicionalnim i konvencionalnim vrijednostima u društvu, pa se očekivalo da i svoju djecu tako vaspitavaju. Mi naravno živimo mnogo više slobode nego u to neko vrijeme, kada ljudi nisu imali previše izbora ni kada je profesija u pitanju. Žene su uglavnom ostajale kod kuće, a muškarci su odlazili u rat. Sve su to bili ljudi koji nisu imali mogućnost vlastitog izbora. Paula je tada učinila revolucionaran potez kada je poslala svoj tekst za austrijsku himnu, te pritom pobijedila i uspjela da nadjača te tradicionalne i konvencionalne stege.
Paula je definitivno ostavila internacionalnog traga. A kada smo kod toga, moramo prokomentarisati i Vaš lični život, tj. činjenicu da ste proveli 5 godina u Londonu. Živjeli ste, radili ste, surađivali ste sa velikim imenima. Šta Vas je zapravo podstaklo na korak polaska, a šta na korak povratka?
Prije svega treba razumjeti da ja nisam otišla u London u miru. Da nije bilo rata, ja bih vjerovatno otišla tamo na neko usavršavanje, jer mi je ta engleska škola glume uvijek bila fascinantna i uzorna. Otišla sam u jednom ekstremnom vremenu, a isto tako je to bio više neki izbor moje majke nego mene, koja je htjela da me skloni kao žensko dijete iz tog pakla koji je nastao u Bosni. Provela sam tamo pet godina i nastojala sam da svoj život učinim dostojanstvenim. Igrala sam u Kraljevskom nacionalnom teatru, snimila za „Channel 4“ jedan film, radila sam na BBC radiju. To je bila jedna lijepa i uspješna karijera. Međutim, shvatila sam da narodu, kojem se ja tamo obraćam, znači, ali ne znači toliko koliko ljudima kojima ja danas u svojoj zemlji igram. Igrala sam uloge na engleskom, italijanskom i na turskom jeziku i koliko god dobro čovjek govori taj jezik, nikada se ne može do kraja izraziti kao na svom maternjem jeziku. Nešto što je u nas usađeno i urođeno. Tako sam odlučila da se vratim, jer sam bila sama i nedostajala mi je porodica, a ni ja nikada nisam namjeravala da ostanem vječno tamo, u Londonu. To je bio moj tadašnji izbor i moram priznati da se nikada nisam pokajala radi toga.
Pričajući o Vašoj karijeri, trebalo bi istaći da Vašu karijeru prate mnoge nagrade i priznanja. 2018. godine ste osvojili nagradu „Glumica Evrope“. Da li je možda to Vama najdraže ili najznačajnije priznanje?
Nemam neku najdražu nagradu, ali mogu reći da su mi možda najdraže bile one koje sam dobijala kao mlada glumica. To mi je tada jako puno značilo, a u međuvremenu sam dobila 23 ili 24 nagrade. Ova nagrada, Glumica Evrope, mi je jako značajna jer se dodjeljuje za kompletan doprinos teatarskoj umjetnosti, a oni to zovu nagradom za životno djelo. Meni jako značajne nagrade su bile one koje sam dobila za partnerski odnos kada sam igrala sa Draganom Jovičićem, te Metom Jovanovskim, koji su nažalost obojica pokojni. Ta partnerska igra koja je nagrađena je u stvari suština teatra. Bez partnerske igre nema teatra, tj. nema dobrog teatra. Meni su partneri jako važni i jako mi je bitno s kim igram neku predstavu.
Vi ste doktor književno-historijskih nauka. Gdje se nalazi ta zajednička tačka Vaše profesije odnosno predavača i glumca. Koliko je to povezano jedno s drugim?
Velika je stvar da čovjek može da predaje ono što živi i onda da živi to što predaje. Kada čovjek npr. predaje glumu, kao ja npr. što sada predajem gamerima, operskim pjevačima, glumcima sam predavala, predavala sam i filmskim rediteljima, okušava se u mnogim oblastima, možda sam i predavač koji se okušao u najviše oblasti. To je sjajna prilika da čovjek neke stvari provjeri. Da sve ono što priča, provjeri u praksi. Mislim da ljudi koji predaju glumu, moraju i da igraju. Moraju da imaju mnogo kilometara u nogama što se tiče scene i moraju da se svakodnevnu preispituju i da usavršavaju svoj zanat, tako da bi te nove spoznaje kroz svoje lično usavršavanje mogli prenijeti na mlade ljude. Meni je to jako važno i ja nikada nisam prestala da se usavršavam i da radim na sebi. Tako sam postala i doktor književno-historijskih nauka, to je bila moja želja da se usavršavam i da još više naučim, jer smatram da su književnost i ovo čime se ja bavim, glumom, apsolutno povezani, pošto se ja cijeli život bavim dramskom književnošću. Insistiram sama sa sobom da uvijek idem korak dalje. Ja sam npr. večeras dala sebi zadatak da nešto probam i uvijek to radim, jer sam vrlo sigurna u to. Jer da bih imala neki izazov, da bih imala neku svježinu i nešto što želim da postignem, ja onda svaki puta u nekoj predstavi nešto novo probam. Tako samu sebe preispitujem, usavršavam se i apsolutno mislim da je to suština ovog posla.
Argument.ba
