U analizi objavljenoj u magazinu The Atlantic, Robert Kagan tvrdi da se administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa približava završnici sukoba s Iranom na način koji bi se mogao predstaviti kao diplomatsko rješenje, ali bi u suštini značio američko povlačenje iz krize.
Prema njegovom opisu, u toku su razgovori o okviru sporazuma koji bi uključivao „pismo o namjeri“ kojim bi se formalno okončale borbe i otvorio tridesetodnevni period pregovora o iranskom nuklearnom programu i budućem statusu Hormuškog moreuza.
Kagan tvrdi da se iza takvog pristupa krije promjena strategije, jer bi Sjedinjene Američke Države, umjesto da upravljaju krizom, zapravo izašle iz njenog aktivnog rješavanja. Kako navodi, suština tog poteza bila bi da se „Amerika povlači iz sukoba u trenutku kada on nije riješen, nego samo privremeno zamrznut“.
U analizi se navodi da bi eventualni novi američki vojni udari, ako do njih dođe, imali ograničen i simboličan karakter. Kagan ih opisuje kao poteze koji bi služili unutrašnjoj političkoj publici, a ne promjeni stvarnog odnosa snaga na terenu.
Posebna pažnja posvećena je reakcijama Izraela nakon razgovora između Trumpa i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. U tekstu se prenosi ocjena jednog američkog zvaničnika koji je situaciju opisao riječima da je „Netanyahu bio duboko uznemiren i svjestan da se strateška situacija dramatično mijenja“.
Kagan dalje tvrdi da Iran, uprkos višemjesečnim sukobima i udarima, nije pokazao spremnost na ustupke. Naprotiv, kako navodi, Teheran nastupa iz pozicije samopouzdanja i iznosi zahtjeve koji uključuju ratne reparacije, neograničeno obogaćivanje uranija, priznatu kontrolu nad strateškim moreuzom i ukidanje sankcija.
U analizi se upozorava da bi tridesetodnevni pregovarački okvir mogao biti ključan za učvršćivanje nove realnosti na terenu. Kagan tvrdi da Iran već koristi prekid vatre kako bi uspostavio novi režim kontrole nad Hormuškim moreuzom, uvodeći sistem dozvola i tranzitnih taksi za brodove.
Prema tim navodima, pristup moru i trgovačkim rutama mogao bi zavisiti od političkih dogovora s Teheranom, pri čemu bi zemlje koje ne postignu sporazum bile suočene s ograničenjima ili potpunim isključenjem.
Kagan dalje upozorava da bi takav razvoj događaja mogao izazvati lančanu reakciju u međunarodnim odnosima. Zemlje koje zavise od nafte i gasa iz Persijskog zaljevu bile bi prisiljene da brzo prilagode svoje politike kako bi osigurale stabilno snabdijevanje energijom.
U tom scenariju, kako se navodi, dio američkih saveznika bi postepeno počeo usklađivati politiku s Teheranom, što bi dovelo do slabljenja postojećih savezništava i postepenog urušavanja sankcionog režima.
Autor analize tvrdi da bi Iran mogao izrasti u ključnog regulatora energetskih tokova u regionu, ali ne kao neutralni akter, nego kao sila koja određuje pravila pristupa i trgovine. Time bi, prema njegovoj ocjeni, došlo do dubokog preokreta u ravnoteži moći.
Posebno se naglašava da bi takav razvoj događaja mogao dodatno izolovati Izrael, koji bi se u novim okolnostima suočio s promijenjenim regionalnim odnosima i smanjenom međunarodnom podrškom.
U završnom dijelu analize, Kagan sugeriše da bi Trump mogao pokušati skrenuti pažnju javnosti na druge međunarodne ili vojne teme kako bi ublažio političke posljedice mogućeg povlačenja iz Irana. Međutim, kako zaključuje, strateške posljedice takvog ishoda bile bi dugoročne i teško reverzibilne.
Zaključak analize jeste da bi američko povlačenje, bez obzira na način na koji se predstavi, moglo značiti kraj dominantne uloge Sjedinjenih Država u Persijskom zaljevu i početak nove faze u kojoj Iran postaje centralni akter regionalne sigurnosti i energetike.
Argument.ba
