Entitet Republika Srpska nema pravo na otcjepljenje. Ova rečenica je izgovorena i napisana u brojnim saopštenjima desetine i stotine puta posljednjih godina. Sve to kao verbalni odgovor i čin umirivanja javnosti kako secesionistička politika nema pravno uporište.
Tu rečenicu izgovaraju brojni domaći političari, a naročito diplomate u misijama u BiH. Izgovaraju je sporadično, onako kako diktiraju potezi, izjave, usvojeni zakoni, najave zakona i druge verbalne vratolomije vlasti u entitetu RS.
Rečenicu kako se entitet RS ne može odvojiti, građani ove zemlje slušaju predugo. Predugo ta rečenica, u navodnoj misiji umirivanja javnosti, ustvari dodatno brine. Teško je drugačije opisati stanje u nekoj državi, ako se 29 godina od završetka rata javnost umiruje rečenicom kako se entitet RS ne može odvojiti od države BiH ili kako neke svjetske sile podržavaju teritorijalni integritet BiH. To je možda imalo smisla prvi ili drugi put, a danas ima potpuno drugi kontekst.
Šta su to uradili svi mirovni procesi, garanti provođenja Dejtona, ako skoro 30 godina od rata, javnost treba biti umirena time da neko podržava suverenitet i teritorijalni integritet. Za taj period dijete se rodi i izraste u čovjeka i sve te godine slušajući priču kako neko hoće da se odvoji o BiH, a kako međunarodna zajednica to osuđuje.
Teritorijalni integritet i suverenitet se osjeća, ako ga ima, onda ga nema potrebe verbalno ponavljati, a to najbolje znaju građani ove zemlje, naročito oni kojima se decenijama lijepi etiketa povratnika. Jer termin povratnik se toliko ustalio da je nadjačao onaj prvobitni identitet čovjeka. Bošnjak iz Bratunca ili Srebrenice je prvo Bratunčanin ili Srebreničanin, a to što se vratio odakle je protjeran ne znači da primarno treba ostati povratnik.
No, vratimo se temi otcjepljenja i garancije suvereniteta. Prvo, sama činjenica da je to tema društveno-političke zbilje je zabrinjavajuća. Drugo, priča o otcjepljenju entiteta RS ima dvostranu medalju. Jedna je priča o odvajanju od BiH, a druga je prisjedinjenje entiteta sa Srbijom. I taj odnos je prisutan u kontinuitetu, nekad više, nekad manje.
Ako se entitet RS ne može odvojiti, čega je svjesna i politička elita u RS-u i Srbiji, onda se koristi drugi mehanizam, a to je maksimalno identificiranje i brisanje granice između entiteta RS i Srbije. To se ogleda u tzv. specijalnim vezama koje su u praksi pojačane nakon “svesrpskog sabora” ovog juna.
U tim specijalnim vezama ne bi bilo mnogo toga sporno da Srbija i entitet RS poštuju BiH, poštuju njen suverenitet i integritet. U praksi se dešava sve suprotno, međusobno potpisuju sporazume, organiziraju događaje u kojima zaobilaze stav BiH tražeći rupe u zakonima i u kompleksnom državnom uređenju naše zemlje.
Tako je nedavno entitet RS potpisivao sporazume sa MUP-om Srbije, dopuštajući dolazak policijskog helikoptera u Trebinje koje je pod izgovorom ispomoći trebaono ostati u Trebinju.
Prije nekoliko dana u BiH su ušetali vojni kadeti i određene vojne starješine Vojske Srbije, a potom marširali Bratuncom i Prijedorom. Bh. političari su se zabavili prebacivanjem odgovornosti i tumačenjem kako je sve urađeno po zakonu. A malo ko od njih je problematizirao činjenicu da je vojska druge države marširala gradovima u kojima su počinjeni neki od najvećih ratnih zločina, kojima je upravo ta Srbija asistirala, ili je kasnije krila ratne zločince i nije ništa učinila da te zločine spriječi.
I to je bh. realnost, naročito ona politička, gdje se s političkim predstavnicima RS-a do podne dijeli državni budžet, obećavaju EU integracije, a od podne se gleda kako ti isti partneri iz RS-a prijete raspadom BiH. Jer svi računaju da je javnost navikla i da će ih umiriti porukama kako entitet RS nema pravo na otcjepljenje. U konačnici, otcjepljenje se i ne mora desiti, i to zna i Milorad Dodik i njegovi partneri, otcjepljenje su tzv. specijalne veze i njihova realizacija, na koje BiH, a ni međunarodna zajednica nemaju odgovor.
Argument.ba