Apokaliptični prizori isušenog, sivog blata, ostataka kuća, groblja (mezarja), samo daju naslutiti da se tu nekada živjelo, radilo i umiralo.
Nakon što su u Bosni i Hercegovini , zbog loše hidrološke 2017. godine i pojačane proizvodnje električne energije, doveli Jablaničko i Ramsko jezero na najniži nivo u posljednjih nekoliko godina, dogodili su se apokaliptični prizori, piše History BiH.
Prizori koji su oduzimali dah, a neki podsjećaju kao da nisu sa planete Zemlje .
Na dan, 16. februar 2017. godine, rekordno nizak vodostaj Ramskog jezera je omogućio bivšim stanovnicima da posjete nekadašnje ostatke svojih kuća , kaldrma, groblja (mezarja), vjerskih objekata i ognjišta.
Ramljacima razgledajući ove nestvarne prizore budi posebnu sjetu i tugu – na njihove domove i plodnu zemlju , suze se nisu mogle sakriti na licima Ramljaka.
U Bosni i Hercegovini su nekad postojala naselja Luke, Bruša, Škarine, sve do nekadašnjeg naselja Kopčića, smještenog uz samu rijeku Ramu, uz njenu lijevu obalu, na pitomoj zaravni.
Bila su to mjesta u kojema je nekada bujao život, u kojima se rađalo , raslo, živjelo i umiralo.
Mjesta u kojima se ispreplitala tuga i ponos, mjesta koja vam po tragovima govore da su bila mjesta ugodnog življenja.
A onda je jezero sve potopilo – sela, škole, mezarja – grobalja, vjerske objekate, kuće…
Apokaliptični prizor pustinje izronio je 2017. i ugledao svjetlo dana . Izronilli su iz dubina modrog Ramskog jezera prizori koji su oduzimali dah, a neki podsjećali kao da nisu sa planete Zemlje.
Izronilli su iz dubina modrog Ramskog jezera, da bi nas vratili u neka druga vremena, da bi nam otkrila neku drugu Ramu, njezina nekadašnja sela, pitome doline i zaravni , probudila maštu o jednome vremenu i jednoj zemlji, o jednoj rajskoj dolini, smještenoj na ono malo slovo ‘i’, na prirodnoj granici koja razdvaja Bosnu od Hercegovine.
Svuda su bili vidljivi tragovi uskih priključnih kaldrma, koje su nekada vodile do domova, od kojih danas nije ostao ‘ni kamena na kamenu’ .
Vidljivi su tragovi ostataka grnčarije, opeke, čavala, bravaluka i možda ono najosjećajnije, ostataka ljuski kostiju , ljudske obuće , posuđa…
Ostatci prostranog groblja (mezarja), koje se nalazi na dnu naselja. Ti nijemi ostaci ljudskih počivališta, okružuju ostatke porušene džamije, od koje je još uvijek najistaknutiji njezin minaret (munara).
Porušena dažamija, minaret, bašluci, ljudski domovi, nezaštićeni su spomenici jednoga vremena, jedne tradicije i vjere, jedne Rame koja je bila nemoćna da bilo što učini da ne bude ovako.
Izgradnjom akumulacije za hidroelektranu Rama, koja je s radom započela 1968. godine, potopljeno je 15,5 četvornih kilometara zemljišta, te 1.147 raznih objekata.
U iseljeničkom valu koji je nastao potapanjem Rame iselilo je 753 porodice sa 2939 članova.
Pola stoljeća je od iseljenja stanovništva Rame zbog gradnje HE Rama i akumulacijskog jezera. Ono je danas turističko odredište i ‘tvornica struje’, stvorena na suzama odlazećih.”
Argument.ba
