Nekada život donese situacije i izazove koji nas poremete. Koji poput oluje unesu nemir u prsa i rasutost misli.
I koliko god insan mislio da nešto zna, te situacije jednostavno poremete njegovo unutrašnje biće.
Piše: hafiza Zahida Vračo
Zatalasaju mir.
Ali je pitanje kako i pored toga sačuvati prisebnost, kako sačuvati mir?
Vrlo često sami sebi, neznanjem, ili zato što nismo dobro procijenili, ili brzopletošću, napravimo i stvorimo takve situacije.
Nekada nismo mi uzrok toga.
Ali jedno znam.
Čovjek mora imati snage da se bori sa svim tim situacijama.
Mora imati hrabrosti da se izbori sa samim sobom.
Sačuvati prisebnost u trenucima najvećih nemira, koji ga poput dubokih valova nose udarajući od stijene životnih izazova.
Jednom sam pisala o hrabrosti.
Svako tumači pojam hrabrosti naspram sebe.
I to je uredu.
Za mene je hrabrost uhvatiti se u koštac sa virovima života, teškim, dubokim, nepredvidivim.
Sa samima sobom u trenucima unutrašnjeg rasula.
Sa svojim najvećim strahovima, najskrivenijim slabostima.
Sa teretom koji nam život donosi.
U suprotnom taj ćemo teret vuči dok konačno ne izgubimo sami sebe.
Dok nam ne prođu godine, pa sebe uhvatimo u trenutku iznemoglosti, nesretne i neispunjene, sa pitanjem: Šta sam uradio?
Sami sebi ćemo postaviti pitanje:”Zar je moralo tako?”
Ljudi se boje promjena, više nego života u ustaljenom, nesretnom, neispunjenom ambijentu komfora, koji nas zavarava.
Koji nam daje privid da smo sretni, spokojni, da treba tako, ‘pa tako svi žive!’.
Uljuljkani u sav taj ambijent ne primjećujemo da živimo dan za danom.
Noseći i vukući terete okova koje smo sami sebi natovarili na leđa, na misli, na SRCE.
I ponašamo se poput istrošene životinje koju su godinama drugi usmjeravali, iskorištavali, teretili, tjerajući je da vuče i nosi terete na leđima koje ni sama nije željela.
Ali nije imala drugog izbora.
Jer je potčinjena čovjeku.
Ona je zarobljena.
I ona neće biti odgovorna pred Gospodarom za takav život.
Ali čovjek hoće.
I čovjek ima izbor.
Čovjek će biti pitan u šta je potrošio svoj život.
Kako ga je iskoristio, jer je imao pravo izbora.
Je li živio život u punom kapacitetu, iskorištavajući sve svoje potencijale i mogućnosti?
Je li koristio prilike koje se pred njim nude?
A čovjek k'o čovjek.
Izgovore će tražiti, a jedini pravi odgovor je vrlo često nemarnost. Uljuljkanost.
Udobnost od koje se teško odvajamo.
Nedostatak volje i želje za promjenom.
A zatim strah.
Najjača emocija.
Toliko složena da je ili ne prepoznajemo ili ne smijemo sebi priznati.
Strah od neizvjesnosti koju donosi promjena.
Strah od onoga što se krije iza…
A u suštini, šejtan nas plaši strahom.
Osnovno oružje šejtanovo je zastrašivanje.
I on ne voli promjene.
Promjena je znak da želimo dobro.
Da idemo naprijed.
Da ne želimo biti taoci svojih unutrašnjih, nevidljivih okova.
Promjena je teška.
Da.
Pogotovo radikalna.
Ali su plodovi lijepi.
Na početku puno boli.
Nekada i previše.
Ali zato je promjena, jer boli.
Kao što majka rađanjem djeteta osjeti nesnosnu, ali izdrživu bol, ona zna da iza te boli dobiva nešto srcu najdraže.
Zna da joj ta bol donosi neizmjernu radost i sreću.
Tako svaka bol, nakon koje dođe promjena, donosi nešto lijepo, oslobađajuće.
Otvara nove vidike.
Kao sunce na horizontu pojavljuju nam se nove nijanse boja.
Otvara bezbroj mogućnosti.
Prilika.
Ali najbitnije je napraviti onaj prvi, najteži korak.
Usuditi se.
Iskoračiti.
Ali kada to učiniš, svijet je tvoj.
I nikada nije kasno za to.
Dokle god se insan osjeća sposobnim za promjene, ima vremena da ih napravi.
Bez obzira o kojim promjenama je riječ.
Bitno je prepoznati trenutno stanje, i imati namjeru da ga mijenjamo ako nismo zadovoljni.
A onda neka svaki dan bude korak do tog prvog koraka.
Skupljanje hrabrosti za iskorak.
Kada to napravimo, bićemo ponosni na sebe.
Ponos dolazi zbog onoga što sami sebi dokažemo da možemo.
I kada sami sebi priznamo da smo hrabri.
A hrabrost je vrlina izuzetnih.
Argument.ba
