Dok se Bosna i Hercegovina priprema za Opće izbore koji će se održati 4. oktobra,posljednji, mjesec uoči izbora rezervisan za izbornu kampanju, pun je ambicioznih obećanja i od političkih veterana i onih čija smo lica prvi put ove godine vidjeli na izbornim plakatima.
Sa govornica i ekrena slušamo najave o ekonomskim reformama, brzim evropskim integracijama, potezima koji faktički znače promjenu ustavnog uređenja i rješavanju višedecenijskih političkih čvorova. Međutim, ono što kandidati svjesno prešućuju jeste surova ustavno-pravna realnost dejtonskog sistema u BiH. To je posebno problem u provedbi politika na državnom nivou.
Jer, bez obzira na to ko osvoji vlast, ko bude s kim ‘krojio’ koalicije do sada su i oni najneupućeniji i ‘operisani’ od politike mogli naučiti osnove na kojima se zasniva vladavina u BiH.
Građani su nažalost i previše puta osjetili posljedice ustavnih mehanizama koji omogućavaju onim politikama koje ne žele promjene nabolje da zaustave svaki pomak. Ili da ga uslovljavaju svojim zahtjevima koji se uglavnom odnose na što veći broj pozicija za svoje kadrove, većim budžetskim izdvajanjima u oblasti pod njihovom kontrolom ili nekom drugom ucjenom.
Zato, iza šarenila i ‘slatkoće’ predizborne retorike treba podsjetiti na komplikovanu matematiku veta, entitetskog glasanja i kontrolnih paketa u domovima naroda, o kojima niko u kampanji ne želi otvoreno govoriti, jer im ruši priču o tome kako su baš oni ti koji će deblokirati sve procese u kojima je BiH ostala ‘zaglavljena’ godinama.
Ko koga može preglasati, blokirati i pravo veta
U fokusu svakih općih izbora često je borba za tri fotelje u Predsjedništvu BiH. Stranke u Federaciji BiH i RS nerijetko nastupaju sa narativom kako je ključno preglasati drugu stranu i osigurati omjer od 2:1 prilikom donošenja odluka.
Iako Predsjedništvo prema Ustavu teži konsenzusu, ono zaista može donositi odluke većinom glasova, odnosno dva člana naspram jednog. Međutim, ono što se u kampanji svjesno prešućuje jeste institut zaštite vitalnog entitetskog interesa, poznatiji kao ustavni veto.
Primjerice, ako je član Predsjedništva iz RS preglasan, bez obzira na to da li je ta odluka ustavna, zakonita i u interesu i države i građana, on ima pravo da u roku od tri dana tu odluku proglasi destruktivnom po vitalni interes entiteta. Odluka se tada šalje Narodnoj skupštini RS.
Ukoliko entitetski parlament dvotrećinskom većinom potvrdi taj stav, odluka Predsjedništva BiH automatski prestaje da važi. Isti mehanizam primjenjuje se i na članove iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda, s tim što se njihov veto šalje na potvrdu u bošnjački, odnosno hrvatski klub Doma naroda Parlamenta Federacije BiH. U praksi, to znači sve odluke od važnosti za državu ako bi ih članovi Predsjedništva BiH iz reda srpskog i hrvatskog naroda donijeli bez glasa člana iz reda bošnjačkog naroda , može oboriti Klub Bošnjaka u Domu naroda Federalnog parlamenta ,naravno ako član kolektivnog šefa države uloži veto.
S druge strane, ako je riječ o odlukama iz ustavne nadležnosti Predsjedništva BiH koje se mogu donijeti preglasavanjem, kao što su budžet, ili imenovanje mandatara za sastav Vijeća ministara BiH, u tom slučaju takve oduke moraju potvrditi oba doma PSBiH da bi one bile važeće.
Znači, većina poslanika iz FBiH u državnom Predstavničkom domu PSBiH , u tom slučaju morala bi podržati ono protiv čega je bio član Predsjedništva BiH iz bošnjačkog naroda, a što su eventualno u kako se i u ovoj kampanji ističe u ‘najcrnjem scenariju’ pred Parlament BiH poslali članovi kolektivnog šefa države iz SNSD-a i HDZBiH.
Da takva odluka prođe, za nju bi znači morala postojati većina prije svega u Predstavničkom domu, što bi zahtijevalo da za nju znači glasaju i one probosanske stranke koje bi bile u vlasti i one iz opozicije što je teško moguće, jer kad je u pitanju bošnjački član Predsjedništva BiH iza njegovih odluka uglavnom stoji i parlamentarna većina.
Iako političari o tome ne pričaju,možda bi ‘2:1’ u ovom rasporedu snaga više efekta u negativnom smislu imao u nedonošenju nekih odluka ,nego u donošenju,jer se donesene odluke mogu blokirati, a one koje nisu ni došle na dnevni red, značile bi da je država za nešto uskraćena , s obzirom na politike SNSD- a i HDZBiH.
Dom naroda PSBiH: Kako broj glasova građana kroji državnu politiku
Stvarna arhitektura moći i blokada zapravo leži u gornjem domu državnog parlamenta, odnosno u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. U to su se i građani najviše uvjerili u protekle četiri godine.
Ovaj dom broji ukupno 15 delegata, od kojih su po pet Bošnjaka, Hrvata i Srba, a bez njegove saglasnosti nijedan zakon u državi ne može stupiti na snagu. Broj delegata koje će neka stranka imati u ovom najvišem zakonodavnom tijelu direktno zavisi od matematičke snage i broja mandata koje je ta stranka osvojila na direktnim izborima za bazu iz koje se ti delegati imenuju.
Dok u RS državne delegate tajnim glasanjem biraju poslanici Narodne skupštine, u Federaciji BiH taj proces ide korak dublje kroz dvostepeni sistem. Građani u Federaciji na izborima direktno biraju zastupnike u kantonalnim skupštinama. Te kantonalne skupštine zatim biraju delegate za federalni Dom naroda, a tek onda ti delegati u Parlamentu Federacije biraju pet bošnjačkih i pet hrvatskih delegata za državni nivo.
U zavisnosti od toga koliko ruku jedna stranka na kraju tog procesa kontroliše unutar petočlanog državnog kluba naroda, njena moć drastično raste. Ako stranka ima samo dva delegata, ona je u poziciji nemoći jer može biti preglasana od preostala tri člana unutar kluba istog naroda.
Osvajanjem tri delegata dobija se takozvani kontrolni paket, što je ‘magični’ broj koji se u BiH uglavnom koristi za opstrukciju jer bez te tri ruke nijedan zakon ne može proći proceduru.
Ipak, najveća moć dolazi sa četvrtim delegatom. Sa četiri ruke u klubu, jedna stranka dobija faktički moć nad radom parlamenta jer njeni delegati jednostavnim nedolaskom na sjednice mogu oboriti kvorum i potpuno paralizovati državu.
Politička trgovina za četvrtog delegata
Za taj broj do sada se najviše borio SNSD što im je u zadnja dva izborna ciklusa i uspijevalo.
Što je najgore, uglavnom su stranke koje sebe nazivaju probosanskim u NSRS same isporučivale četvrtog delegata SNSD-u , kako nakon izbora 2018.godine kada je to učinila SDA da bi sebi osigurala koaliciju s SNSD-om, tako i nakon izbora 2022. godine kada je došlo do toga da je jedan listić opozicije u NSRS proglašen nevažećim zbog pogrešnog zaokruživanja, pa je Dodik dobio četvrtog delegata u Domu naroda za šta je SDA optuživala SDPBiH.
No, u ovom mandatu vlasti nakon niza žalbi, preokreta na Sudu BiH i intervencije Ustavnog suda BiH, Centralna izborna komisija je provela ponovno žrijebanje tek u ljeto 2024. godine i sreća je tada bila na strani opozicionog PDP, čiji je delegat ušao u Dom naroda PSBiH, a SNSD izgubio četvrtog delegata i pao na tri.
Iako je SNSD i dalje sa tri delegata mogao blokirati zakone, nisu sami mogli rušiti kvorum nedolaskom, ali u tome im je u ovom mandatu zdušno pomagao HDZBiH svojim opstrukcijama sjednica koje su ipak prekidane zbog nedostatka kvoruma.
Najbolji primjer takve neprobojne moći osjetili su građani kada je ranije pokrenuta inicijativa za privremeno ukidanje akciza na naftne derivate, što je trebalo smanjiti cijenu goriva na pumpama za 30 do 40 pfeninga usred velikog talasa poskupljenja.
Predstavnički dom, kojeg građani biraju direktno, usvojio je ovaj zakon i javnost je čekala pojeftinjenje. Međutim, zakon je zaustavljen u Domu naroda gdje su ga SNSD i HDZBiH blokirali, kao i mnoge druge zakone od važnosti za državu i većinu građana.
Odavno je jasno da se ustavni mehanizam koji je u Dejtonu osmišljen kao štit da niko ne bude ugrožen, u praksi pretvoren u političko oružje u rukama osovine SNSD–HDZ. Kada ove dvije stranke udruže snage, one matematički drže u šahu cijelu zemlju.
Ako SNSD kontroliše četiri delegata u Klubu Srba, a HDZ četiri u Klubu Hrvata, oni zajedno imaju osam ruku, što je prosta većina u Domu naroda. Oni mogu usvojiti ili oboriti bilo koji zakon, čak i ako svih pet bošnjačkih delegata glasa protiv toga. S druge strane, po tri delegata su im dovoljna da kad god žele obaraju kvorum.
Tako šest delegata dvije stranke, mogu suspendovati volju većinske javnosti, dok istovremeno sistem nema nikakav ugrađen mehanizam za deblokadu.
Vijeće ministara BiH i raspodjele funkcija
Ista ustavna prepreka prepisana je i na Vijeće ministara BiH, koje čini predsjedavajući i devet ministara. Prema zakonu, najviše jedna trećina ministara može biti imenovana sa teritorije RS, što znači da tri ministra dolaze iz tog entiteta, dok preostalih šest dolazi iz Federacije BiH.
Odluke se donose većinom glasova, ali ta većina obavezno mora uključivati najmanje po jedan glas ministra iz svakog konstitutivnog naroda. Ako sva tri ministra iz RS glasaju protiv, što je uglavnom praksa, odluka ne može stupiti na snagu, čak i ako je preostalih šest članova i predsjedavajući podržavaju.
Dok se i u ovoj izbornoj kampanji čuju pozivi iz nekih stranaka da izborni pobjednici iz FBiH ne formiraju buduću vlast s SNSD-om, to će biti moguće samo ako opozicija iz RS ostvari dobar izborni rezultat. No, pitanje je koliko je realno da SNSD ‘spadne’ na dva delegata u Domu naroda PSBiH što bi im izbilo iz ruku alat za blokade .
Također, u slučaju da SNSD bude izborni pobjednik, a opozicija iz RS ne bude imala koalicioni kapacitet za vlast, a da se istovremeno odbije ulazak u vlast s SNSD-om i to je realno blokada i u stvari ostanak SNSD-a u tehničkom mandatu u Vijeću ministara BiH samo s novim poslanicima i delegatima.
A i u slučaju da se dogovori koalicija, ko god bude u njoj, prava politička trgovina nastavlja se nakon podjele ministarstava, kada na red dođe raspodjela pozicija u više od 100 državnih institucija, agencija i direkcija, poput Uprave za indirektno oporezivanje, SIPA-e ili obavještajne službe. Po nepisanom etničkom ključu, ove se funkcije rotiraju i dijele u paketima među strankama koje kontrolišu parlamentarne većine. Čitav sistem se nerijetko potpuno zaustavlja i blokira ukoliko stranački kadrovi ne dobiju tačno onu fotelju ili agenciju koja je bila predmet političke trgovine iza zatvorenih vrata.
Stvarne promjene ‘žive’ na nivoima entiteta i kantona
Kada su u pitanju oblasti gdje građani mogu očekivati stvarne promjene nakon izbora , onda su to niži nivoi vlasti, odnosno entiteti i kantoni. Dok državni nivo strankama više služi kao poligon za visoku politiku i međustranačka prepucavanja, stvarni život građana koji uključuje ekonomiju, zdravstvo, obrazovanje i infrastrukturu, u isključivoj je nadležnosti entitetskih i kantonalnih organa.
Na ovim nivoima ustavni mehanizmi su znatno prohodniji, a donošenje odluka je puno rasterećenije, pod uvjetom da izabrani političari uistinu rade posao za koji su im građani dali mandat.
U kantonalnim skupštinama, za razliku od državnog nivoa, ne postoji entitetsko glasanje niti i etnički veto za svaku odluku. Ako jedna koalicija osigura stabilnu natpolovičnu većinu ruku, ona može sama izabrati vladu, usvojiti budžet i donositi zakone, bez blokada. Slično je i sa entitetskim vladama, gdje se odluke na sjednicama donose prostom većinom glasova prisutnih članova. Ako premijer iza sebe ima stabilnu parlamentarnu podršku, vlada može nesmetano raditi i provoditi ekonomske reforme.
Upravo zbog toga, ozbiljne i funkcionalne većine na nivoima entiteta i kantona mogu se odmah uhvatiti u koštac s problemima i donijeti odluke koje građani osjete na vlastitoj koži. Da li ćete imati besplatne udžbenike, porodiljske naknade od 1.000 KM, moderne škole i subvencije za mlade, odlučuje isključivo kantonalna vlada.
Da li će se rasteretiti privreda, smanjiti porezi na doprinose i povećati minimalna plata, odlučuje se u entitetskom parlamentu.
Zato je sa sadašnjim Ustavom BiH i mehanizmima blokada na državnom nivou priča jedne stranke ili više njih da će ih riješiti ili da će nešto zaustaviti, nažalost zabluda.
S obzirom na stavove svih stranka iz entiteta RS u pogledu tih mehanizama , promjene mogu doći samo dogovorom o ustavnim izmjenama i dvotrećinskom podršku tim prijedlogu za što u ovom trenutku nema nikakvih izgleda.
Zato birači od svojih stranačkih favorita moraju prije svega tražiti reforme tamo gdje ih oni mogu odmah provesti i tamo gdje imaju čiste parlamentarne većine u kantonima i entitetima.
Tamo leži stvarni novac za potrebe građana i trenutno jedina stvarna moć za promjene koje političari moraju provesti. Sve ostalo su predizborne laži.
Argument.ba
