Često razmišljam zašto su Božiji poslanici od početka bili čisti i bez grijeha. Zašto se nije moglo desiti da neki od njih nekada napravi grijeh, pogriješi, učini prijestup?
I shvatila sam.
Piše: hafiza Zahida Vračo
Osim toga što su oni bili uzori, ljudske veličine koje su egzemplari do kojeg stepena čovjek može ići u svom duhovnom napredovanju, oni su i oličenje svih plemenitih stanja koja se mogu integrirati u jednu ličnost.
Vjerovanje u Božije poslanike je vjerovanje u čovjeka, u ljudsku dobrotu i snagu da se mijenja. Kao što su to radili i Božiji poslanici. I oni su vremenom glancali i uljepšavali svoje ponašanje, usavršavali svoje osobine, nekada ukoreni od Gospodara svjetova.
I pored toga nalazili su im mahane.
Izmišljali. Lagali i potvarali.
A kako bi tek bilo da su bili griješni?!
Drugi razlog je taj što su ljudi svakako skloni da ističu negativno kod drugih ljudi. Bez obzira na svo dobro u nekome, ljudi su skloni da vide mrvu lošeg, i vrlo često ta mrva lošeg zasjeni svo dobro koje druga osoba posjeduje.
Ljudska priroda je sklona negativizmu, i uvijek lakše poseže za lošim. Loš postupak i grijeh su lakši za uraditi, pristupačniji, slađi i ljepši. Oduprijeti se grijehu je teže, zahtijeva čvrstoću i snagu.
Sljedeći razlog je što smo svi griješnici. Čovjekova priroda je takva. Mada neki manje, neki više. Neki se lakše izbore sa grijesima, nekima teže ide. Ali svi imamo svoje slabosti koje nekada pretegnu i desi se pokleknuće, grijeh.
Zbog toga nam je lakše da vidimo i druge u grijehu i da, neopravdano, tražimo opravdanje za svoj grijeh u grijesima drugih ljudi.
Ali tako ne treba. To je pogrešno.
To što neko griješi, ne smije nama biti opravdanje za naše grijehe. Pogotovo kada se radi o većim grijesima.
Dalje, ljudi su skloni osuđivanju. I oni griješni osuđuju one koji griješe.
Vrlo brzo i vrlo lahko i slasno.
Zaboravljajući da svi možemo biti iskušani bilo kojim grijehom.
Čovjek je takav. Ako se uzoholi dobrotom Allah ga može staviti u iskušenje gdje će testirati njegov nefs i njegov iman.
I možda je do tad i mislio jedno o sebi, ali kada ga Allah stavi na iskušenje i bude poražen tada će otkriti svoje slabosti. Što je po meni i dobro ako postane svjestan svoje slabosti, iskreno se pokaje i čvrsto odluči da se ne vraća na grijeh.
Ljudi mogu dotaći dno u grijehu, gušiti se u grijesima, ali je Allahova milost ta što je dao mogućnost povratka, oprosta. Kada se ljudi kaju za grijehe oni se, ustvari, vraćaju na “fabričke postavke”, vraćajući se tako svojoj čistoj prirodi sa kojom su stvoreni. I to je neizmjerna blagodat Gospodara svjetova. Onaj Koji poznaje ljudske slabosti, On nam drži vrata Svoje milosti uvijek otvorena da Mu se vratimo, ponizni i skrušeno Ga moleći za oprost.
Dešava se da vrlo brzo odbacujemo one koji pogriješe, ne vjerujući da se mogu popraviti, ali svako zaslužuje šansu, priliku da dokaže da može bolje i drugačije.
Ono što čuva naše dostojanstvo je razum. Razum nam pomaže da dođemo do spoznaje, zbog toga nas Allah stalno u Kur'anu podsjeća da je neki ajet, znak i dokaz za razumom obdarene. Za one koji razmišljaju. Oni koji razumiju, shvataju i povezuju.
Kada čovjek čini grijeh, uglavnom je vođen emocijama, ljutnja, srdžba, požuda, pohlepa, ili potrebama koje ne može da kontroliše. Razum je tu da nas vrati u realnost, da nas podsjeti da nije dobro slijediti strasti, biti vođen emocijama u situacijama kada znamo da činimo grijeh.
U tome je stalna borba. Između emocija i razuma. Srce je dobro slušati i slijediti u onome što nas vodi do Gospodara, ali srce nekada čovjeka odvede u smjeru koji nas udaljava od Gospodara, ali je razum tu da nas podsjeti, da nas kao “hladan tuš” osvijesti da griješimo. Da se zaustavimo i vratimo na ispravno.
Jačanjem srca onim što je njegova hrana, od Boga određena i darovana, istovremeno jačamo svijest o ispravnom i neispravnom i onda se teško može desiti da pokleknemo, da zaboravimo na Gospodara.
Srce je ključno kada je jako, stameno i ispunjeno strahopoštovanjem.
Bez toga, čovjek je lahka meta šejtanskog došaptavanja, napada i nemara.
Argument.ba