Pismo čitatelja
Zdravo svima.
Tražim zaposlene u bolnici Kreka u Tuzli koji su u ratno proljeće 1992. godine (april/maj) radili u toj ustanovi, posebno vozače saniteta ili osobe koje su ih poznavale.
Moja baba je nakon infarkta kičmene moždine ostala trajno paralizovana – bila je paraplegičar. Početkom ratnih dešavanja 1992. godine ostala je sama u bolnici Kreka, jer moja porodica iz Skelana zbog tadašnje situacije nije mogla doći po nju.
U tim teškim danima, jedan vozač saniteta, musliman, donio je odluku vrijednu divljenja – odlučio je da, po cijenu vlastitog života, moju babu prebaci do mosta u Zvorniku, odnosno Karakaju. Od tada pa do danas, ne prestajem da se raspitujem o njemu, u nadi da je živ. Moja porodica i ja smo se godinama molili za njega i njegovu porodicu, i nosimo duboku zahvalnost u srcu.
Nadam se da ću putem ovih grupa, koje i služe ovakvoj namjeni, doći do bilo kakve informacije. Siguran sam da neko ko je radio u Kreki, ili je upoznat s tim vremenom, možda zna ovu priču.
Scena je bila gotovo filmska: vozač saniteta iz Kreke, na sredini mosta u Karakaju, prebacio je moju babu u sanitet koji je došao iz Bajine Bašte.
Moja baba je unrla 2003. godine, nakon deset godina prikovanosti za krevet. Vjerujem da je otišla na bolje mjesto. Ja, međutim, i dalje gajim nadu da ću barem doći do porodice ili poznanika tog hrabrog vozača saniteta.
Hvala unaprijed svima koji mogu pomoći.
— Miroslav Milošević
Argument.ba
