U selima Ljoljići i Čerkazovići, opština Jezero, jučer je obilježena 33. godišnjica stradanja Bošnjaka ubijenih 10. septembra 1992. godine. Vjerski program predvodili su izaslanik glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice Jajce prof. Zehrudina ef. Hadžića – Emin ef. Duranović, šejh Ramiz ef. Bećirović i lokalni imam Semin ef. Česo.
U skromnoj i tihoj ceremoniji, bez prisustva zvaničnika viših nivoa vlasti, mještani Jezera i Ćerkazovića, zajedno sa bivšim stanovnicima ovih sela iz drugih gradova, okupili su se kako bi odali počast i prisjetili se žrtava. Nažalost, i ove godine obilježavanje je prošlo gotovo neprimijećeno u širem javnom prostoru.
Povratnici i osjećaj zaborava
Bošnjaci Jezera, naročito povratnici u Ljoljiće i Čerkazoviće, decenijama žive sa osjećajem zaboravljenosti. Njihova stradanja, duboko urezana u sjećanja porodica i lokalne zajednice, rijetko se spominju na političkom i društvenom nivou.
Jedina institucionalna podrška dolazi od Medžlisa Islamske zajednice Jajce i Općine Jajce, čiji načelnik Edin Hozan redovno prisustvuje obilježavanjima. Zabrinjava, međutim, izostanak viših nivoa vlasti iz Sarajeva i Banje Luke. Postavlja se pitanje: zašto su Bošnjaci Jezera prepušteni sami sebi? Zašto žrtvama zločina od 10. septembra 1992. godine ne pružamo dostojanstvo koje zaslužuju?
Danas u Ljoljićima ne živi niti jedan Bošnjak, dok su u Čerkazovićima ostale tek četiri porodice. U Jezeru uglavnom žive starije osobe, dok mladih gotovo da nema. Odsustvo političke brige i ignorisanje godišnjica dodatno obeshrabruju povratak i opstanak Bošnjaka u ovom kraju.
Solidarnost prema Bošnjacima s ovog područja gotovo da ne postoji. Malo je onih koji posjećuju događaje u okviru Medžlisa Islamske zajednice Jajce, koji obuhvata Jajce, Jezero i Šipovo. Iako je tokom hutbe prošli petak naglašeno da je važno pokazati zajedništvo i odati poštovanje prema žrtvama, jedino su rijetki odlučili doći i podržati mještane sela Čerkazovići i Ljoljići na ovaj tužni dan.
Dok političari redovno govore o važnosti pamćenja i brige za povratnike, praksa pokazuje suprotno. Jezero ostaje simbol šutnje i zaborava. Ignorisanje stradanja Bošnjaka ne samo da negira bol preživjelih, već šalje jasnu poruku da njihova patnja i sjećanje nisu dovoljno važni.
Zločin u Tisovcu
Pripadnici Vojske Republike Srpske okupili su bošnjačke civile iz sela Ljoljići i Čerkazovići i sproveli ih do mjesta Tisovac, gdje su ih strijeljali. Ubijene su 23 osobe, a tri su preživjele s teškim ranama. Među žrtvama bila su i djeca – najmlađi je bio devetogodišnji Adis Zobić, a najstarija Faza Balešić (rođena 1918. godine).
Sudski procesi
Grupa od desetak naoružanih vojnika i policajaca, koju je predvodio Jovo Jandrić, nasilno je izvela civile iz njihovih domova. Oduzeli su im dragocjenosti, tukli ih i pod prijetnjom smrti natjerali da hodaju do Tisovca, gdje su izvršili strijeljanje. Među ubijenima bile su žene, djeca i starci.
Zajednička dženaza održana je 12. maja 1999. godine u Vincu, gdje je ukopano 19 žrtava. Posmrtni ostaci Adnana, Adama i Selvedina Karahodžića još uvijek nisu pronađeni.
Za ovaj zločin vođeni su višegodišnji sudski postupci. Mirko (Mile) Pekez je 2009. godine osuđen na 29 godina zatvora, no kazna mu je kasnije smanjena na 20 godina. Njegov imenjak Mirko (Špiro) Pekez i Milorad Savić su također bili osuđeni, ali su 2019. godine pušteni iz zatvora zbog primjene pogrešnog krivičnog zakona.
Krajem 2024. godine Viši sud u Beogradu donio je novu presudu – Jovo Jandrić je osuđen na 13, a Slobodan Pekez na 10 godina zatvora zbog ratnog zločina nad 23 civila, među kojima su bile četiri maloljetne osobe i deset žena.
Zločin u Jezeru – juni 1992.
Fond za humanitarno pravo (FHP) je 25. februara 2025. godine podnio krivičnu prijavu protiv Milorada Vukaševića, komandanta Prve partizanske pešadijske brigade Vojske Republike Srpske (VRS), kao i drugih pripadnika ove jedinice, zbog ubistva 34 civila bošnjačke nacionalnosti u Jezeru, tadašnja opština Jajce, u junu 1992. godine.
Tokom napada 1. i 3. juna 1992. godine, snage VRS-a izvele su artiljerijske i pešadijske napade na područje Jezera. Većina stanovnika uspjela je da se evakuiše čamcima preko Plivskog jezera, dok su stariji građani i oni koji nisu željeli napustiti svoje domove ostali i bili zarobljeni. Pripadnici brigade, pod komandom Vukaševića, učestvovali su u ubistvu 34 civila, među kojima su bile žene, starije osobe i troje maloljetnika.
Od ukupno 57 žrtava iz Jezera, sedmoro su bila djeca – jedna djevojčica i šest dječaka. Još jedan dječak izveden je na strijeljanje, ali je preživio. Pored ubistava, uništena je imovina Bošnjaka, spaljeni su domovi i poslovni objekti, a Sultan Bajazidova džamija je minirana do temelja.
Iako je 5. juna 1992. formirana komisija radi ispitivanja događaja, odgovornost za počinjene zločine nije utvrđena. Do danas se tragaju posmrtni ostaci većine žrtava, a pred domaćim i međunarodnim sudovima niko nije odgovarao.
Obilježavanje ovih stradanja održava se svake godine centralnom manifestacijom od 2. do 3. juna. U Čerkazovićima, program organizuju Medžlis Islamske zajednice Jajce i Udruženje građana “3. juni”iz Jezera.
Argument.ba
