Brojne su vijesti u bosanskohercegovačkim medijima o različitim preprekama za investiranje u našu zemlju. Politička nestabilnost i sigurnosna neizvjesnost se u javnosti pominju najčešće, ali tu je i neriješeno pitanje državne imovine. Među tim preprekama svakako je i pravna nesigurnost kojoj se najčešće poklanja premalo pažnje.
Klix.ba je već pisao o problemima investitora koji u Gornjem Vakufu/Uskoplju ima namjeru investirati milione KM i pokrenuti proizvodnju, zatim o problemu “prljanja” ZK izvadaka s ciljem naplate svojevrsnog reketa od investitora ili pak problemu investitora iz Kuvajta koji je u BiH uložio milione maraka.
Možda posljednji primjer najbolje oslikava su tromost pravosudnog sistema i štetu koja nastaje. U pomenutom slučaju kuvajtski biznismen Abdulah Mubarak policiji i tužilaštvu prijavio je partnera Elvedina Mahmutovića za višemilionsku prevaru još 2016. Za Klix.ba je ranije potvrđeno da istraga u ovom predmetu traje kao i da je u toku vještačenje dokumentacije, ali optužnice još uvijek nema. U međuvremenu, Mahmutović je, usljed sporosti pravosudnog sistema, uspio prevariti i druge poslovne partnere za šta je pravomoćno osuđen na četiri godine zatvora.
Na godišnjoj konferenciji predsjednika sudova u BiH usvojeno je niz zaključaka iz kojih se može iščitati, između ostalog, i priznanje postojanja problema suđenja koja traju predugo, manjka efikasnosti. “Od sutra pravna država” ostaje političko obećanje.
Profesor ustavnog prava na Burch Univerzitetu Davor Trlin za Klix ba pojašnjava kako našoj zemlji nedostaje politička volja, institucionalna reforma i dosljedna implementacija principa vladavine prava iz odluka Evropskog suda za ljudska prava kako bi se izgradila pravna država koja služi građanima i pravdi.
Konkretni primjeri “pravne nesigurnosti”
“Sporost u procesuiranju slučajeva, posebno u oblasti korupcije i organizovanog kriminala, dovodi do gubitka povjerenja građana. Potrebna je reforma koja će ubrzati sudske postupke i osigurati pravovremenu pravdu. Mislim da je dobro rješenje da su formirana posebna odjeljenja u federalnim pravosudnim institucijama. Posebni odjel omogućava fokus na složene predmete, uz specijalizirane tužioce koji imaju ekspertizu za korupciju i organizovani kriminal”, pojašnjava Trlin.
Davor Trlin
Usklađenost zakonskog okvira sa evropskom praksom kao i potreba da zakonski okvir prati brze i stalne promjene oko nas također su važan aspekt kada se govori o pravnoj sigurnosti i poslovnom ambijentu. Trlin pojašnjava kako su određeni zakoni, kao što je, naprimjer, zakoni o stečaju donekle usklađeni s međunarodnim standardima (poput EU direktiva), ali primjena je često spora i neefikasna. Neki od aktuelnih zakona važnih za poslovni ambijent naslijeđeni su iz perioda SFRJ i do danas nisu mijenjani.
“Nedostaju fleksibilni mehanizmi za brzu sanaciju kompanija, što je trend u modernim ekonomijama. Na primjer, procedure poput ‘pre-packaged insolvency’ (unaprijed dogovorena restrukturiranja) nisu dovoljno razvijene. Zakon o obligacionim odnosima je naslijeđen iz SFRJ, i dalje je funkcionalan za klasične ugovorne odnose, ali ne prati u potpunosti digitalnu ekonomiju (npr. pametne ugovore, blockchain transakcije) niti specifičnosti e-trgovine. Zakoni o izvršnom postupku su poboljšani u posljednjih deset godina (npr. uvođenjem javnih izvršitelja u FBiH), ali i dalje postoje problemi s dugotrajnošću i neefikasnošću, posebno kod naplate potraživanja od državnih subjekata“, kaže Trlin.
Predsjednica i izvršni direktor Vijeća stranih investitora u BiH Sanela Karić i Nedim Makarević za Klix.ba kažu kako je najakutniji problem neefikasnost pravosuđa. Dodaju da preopterećenost vodi dugim procesima unutar pravosudnog sistema, a kao problem ističu i nedostatak propisa koji jasno regulišu način implementacije projekata.
“Postoji i više primjera neusklađenosti zakona i propisa između kantona, entiteta i države i sve to zajedno zbunjuje investitore. U konačnici, u nekim slučajevima, dovodi do odluke o odustanu od pokretanje investicije”, pojašnjavaju iskustva poslovne zajednice Karić i Makarević.
Nedim Makarević
Zakonodavci u BiH rijetko reaguju brzo na uočene nedostatke. Kompleksna politička struktura, s entitetskim i kantonalnim podjelama, otežava donošenje i usklađivanje zakona.
“Problemi u stečajnim postupcima (poput zloupotreba u imenovanju stečajnih upravnika) poznati su godinama, ali reforme kasne. Postoje slučajevi gdje se zakoni prilagođavaju na osnovu prakse (npr. izmjene u poreskom zakonodavstvu ili Zakonu o privrednim društvima), ali proces je često spor i pod uticajem političkih interesa, a ne samo potreba privrede. Nedostaje sistematski dijalog s privrednicima i stručnjacima za identifikaciju problema. Pritisak EU integracija podstiče određene promjene, ali implementacija je često formalna, bez dubinskog rješavanja sistemskih nedostataka”, pojašnjava Trlin.
Pravna nesigurnost i nepredvidivost su među ključnim razlozima zašto se investitori odlučuju za druge zemlje u regiji, dodaju iz Vijeća stranih investitora. Promjene u porezima, parafiskalnim nametima ili inspekcijskim praksama, koje se dešavaju bez prethodne najave ili javne rasprave, šalju poruku da je poslovno okruženje nestabilno, smatraju u Vijeću stranih investitora.
“Investitorima nije problem platiti porez. Problem je kad ne znaju koliki će on biti sutra ili kako će se tumačiti zakon. Svaka izmjena propisa u pogledu fiskalne politike koja nije provedena putem zakona je nepredvidiva jer je podložna ukidanju ili stavljanju van snage, što za investitora predstavlja očiglednu pravnu nesigurnost”, kažu Karić i Makarević.
Pravna nesigurnost za poslovnu zajednicu znači da su umjesto zakona na snazi određene uredbe ili odluke koje su podložne ukidanju ili stavljanju van snage čim se neko u vladi predomisli.
“Potrebni su zakoni koji se donose u parlamentu i koji se primjenjuju dosljedno, koji imaju jasna tumačenja za sve institucije koje ih trebaju primijeniti”, dodaju Makarević i Karić.
Sanela Karić
Neki od konkretnih primjera su nepostojanje zakona o državnoj imovini što u startu koči sve procese. Iz Vijeća stranih investitora navode i primjer sudskog spora između jedne kompanije i državnog organa traje duže od osam godina, bez jasne sudske presude. Iskustvo poslovne zajednice je i da ista inspekcija u dva različita kantona različito tumači isti zakon o fiskalizaciji ili radne odnose. Također, u slučaju raskida ugovora, investitor može efikasno zaštititi svoja prava jedino pred arbitražom, ako je ugovorena, jer sudovi , nisu predvidivi u roku i presudi. Investitora koji žele raditi u cijeloj BiH neusklađeni entitetski zakoni koji zbunjuju.
Kako ubrzati procese?
Istine radi treba reći i da Sudovi i tužilaštva često rade s nedovoljnim brojem sudija, tužilaca i administrativnog osoblja. Na primjer, veliki broj predmeta opterećuje male sudove, a nedostaje specijalizirano osoblje za složene slučajeve (npr. finansijski kriminal). Nedovoljna finansijska ulaganja u pravosuđe ograničavaju modernizaciju infrastrukture, poput digitalizacije i informacionih sistema.
“Procesi se mogu ubrzati na nekoliko načina. Potrebno je osigurati nezavisnost sudija i tužilaca kroz transparentan i meritokratski proces imenovanja, uz stroge sankcije za političke pritiske. Dalje rješenje bi mogla biti specijalizacija sudova ili odjeljenja za složene slučajeve (npr. korupcija, organizovani kriminal) kako bi se povećala efikasnost. Pravosudne procedure na nivou države bi trebalo harmonizovati, smanjujući razlike između entiteta i kantona. Treba povećati i broj sudija, tužilaca i stručnog osoblja, uz kontinuiranu obuku za složene oblasti poput finansijskog kriminala i digitalnih dokaza. Budžet za pravosuđe mora biti veći kako bi se osigurala moderna infrastruktura, uključujući opremu i softvere za upravljanje slučajevima. Na digitalizaciji i modernizaciji se mora još raditi a to se posebno odnosi na elektronske sisteme za upravljanje predmetima (case management systems) koji omogućavaju praćenje napretka, prioritizaciju slučajeva i smanjenje administrativnog opterećenja. U fokusu bi trebalo biti i elektronsko podnošenje dokumenata i održavanje ročišta putem videokonferencija, posebno za manje složene slučajeve. U totalitetu bi trebalo digitalizovati arhivu i evidenciju kako bi se olakšalo pronalaženje dokumente. Zatim bi trebalo, po mom mišljenju uvesti stroža pravila za odlaganje ročišta i sankcije za namjerno odugovlačenje procesa. Bolja kontrola optužnica bi trebala biti, tj. možda bi trebalo vratiti ranije rješenje da vijeće odlučuje o kvalitetu optužnice, a ne sudija pojedinac. Za brojne ove tačke trebalo bi iskoristiti podršku EU i međunarodnih organizacija (npr. UNDP, OSCE) za tehničku pomoć i prenos najboljih praksi iz država s efikasnijim pravosudnim sistemima. Svakako treba koristiti komparativni metod kod analize – Uporediti performanse BiH pravosuđa s drugim državama u regionu kako bi se identifikovale slabosti i postavili ciljevi”, pojašnjava Trlin konkretne korake kako sistem učiniti efikasnijim.
Niz je primjera investitora, ali i običnih ljudi, koji se u jednom trenutku nađu u lavirintu, trpe određenu štetu, često se radi o milionskim iznosima, a vide da pravosudni sistem ne postupa pravovremeno, da se kasni, izostaje procesuiranje… Trlin pojašnjava da bi u takvim slučajevima jedna adresa mogla biti pritužba Ured disciplinskog tužioca VSTV-a BiH.
Adrese kome se žaliti
“Disciplinske komisije VSTV-a su već iskristalisale praksu i formirale standarde šta to predstavlja neopravdano kašnjenje u donošenju odluka. Imamo primjer tužioca iz Kantonalnog tužilaštva Tuzla, a koji je i ranije disciplinski procesuiran i sankcionisan, koji je preko 70 predmeta iskazao završenim nakon što je donio naredbu o nesprovođenju ili obustavljanju istrage u prethodne dvije godine, ali ih je evidentirao u radnoj normi u sljedećim godinama. Disciplinska komisija mu je izrekla samo javnu pismenu opomenu iako bi ovakve zloupotrebe trebale biti rigoroznije sankcionisane, a posebno jer je riječ o povratniku. UDT je ovdje tražio strožiju sankciju ali nije našao na “razumijevanje” disciplinske komisije. Mislim da nije toliko problem u UDT-u, iako se i njima mogu dati prigovori, koliko u disciplinskim komisijama”, dodaje Trlin.
Jedna od adresa mogao bi biti i ombudsman za ljudska prava, ali njihove preporuke nisu obavezujuće. Institucija Ombudsmena može biti adresa za građane slabog imovnog stanja, i možda može djelovati kao sredstvo legalnog pritiska ako se oni obrate i pojave u nekom sudskom postupku. Ministarstva pravde mogu biti pomoć, u smislu da daju mišljenja, provode nadzor nad institucijama, mogu pokrenuti reforme… Tužilaštva ako postoje indicije i dokazi da se postupa koruptivno u tom razvlačenju postupka. Ustavni sud i Evropski sud za ljudska prava su također adrese.
Dojam da se propusti pravosudne zajednice manje rigorozno sankcionišu u odnosu na druge profesije kao što su ljekari, inžinjeri, nastavnici.
“Za razliku od drugih profesija gdje su greške često javno ispitivane (npr. medicinska greška u bolnici može brzo dospjeti u medije), pravosudni propusti su često zaklonjeni proceduralnom složenošću. Disciplinski postupci pred VSTV-om nisu uvijek javni, što stvara dojam da se ‘štite kolege’. U pravosuđu su disciplinske mjere (npr. javna pismena opomena, smanjenje plate) često blaže u odnosu na posljedice za druge profesije. Na primjer: Ljekar koji napravi ozbiljnu grešku može izgubiti licencu ili suočiti se s krivičnim gonjenjem. Sudija koji godinama odugovlači slučaj rijetko biva suspendovan ili uklonjen s dužnosti. Advokati koji zloupotrebljavaju proces često prolaze s minimalnim posljedicama u advokatskim komorama. U pravosuđu je teže dokazati individualnu odgovornost zbog kolektivne prirode procesa (npr. uključeni su sudija, tužilac, advokat, administracija). U drugim profesijama, poput medicine, greška je često direktno povezana s pojedincem, što olakšava sankcionisanje. Propusti drugih profesija (npr. kolaps zgrade zbog inžinjerske greške) imaju trenutne, vidljive posljedice, dok posljedice pravosudnih propusta (npr. gubitak imovine zbog sporog postupka) često ostaju manje vidljive široj javnosti. Za rješavanje problema potrebni su stroži disciplinski mehanizmi, digitalizacija, bolji resursi i usklađivanje standarda odgovornosti s drugim profesijama, uz fokus na transparentnost i sankcionisanje krajnje nepažnje kao ozbiljnog prekršaja”, zaključuje Trlin.
Argument.ba
