Danas je učenjem tevhida šehidima i poginulim borcima Armije Republike Bosne i Hercegovine u džamiji u Gornjem Rahiću, te polaganjem cvijeća na Šehidskom mezarju u Gornjem Rahiću i Centralnom spomeniku u Brčkom obilježena 32. godišnjica od formiranja 108./215. Viteške motorizovane brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Manifestacija obilježavanja godišnjice 108/215 Viteške motorizovane brigade okončana je svečanom akademijom.
Na Centralnom spomeniku šehidima i poginulim borcima prisutnim zvanicama se obratio Mirsad Bajraktarević, major u penziji i nosilac najvećeg armijskog priznanja Zlatni ljiljan.
Bajraktarević je bio načelnik artiljerije i Načelnik štaba 108/215 Viteške motorizovane brigade.
-Prošlo je 32 godine od početka rata, tako brzo, da još uvijek ožiljci i sjećanje stoje u nama. Kao da je bilo jučer- kazao je, između ostalog, major Bajraktarević.
Heroina odbrambeno-oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini legendarna Zlate Gazibera koja je iz Starog Majdana nadomak Sanskog Mosta, ali i Brčanka za čiju odbranu je ranjena tri puta, a za svoje herojstvo odlikovana je Zlatnim ljiljanom 1994. godine kao pripadnica 108. motorizovane brigade, kasnije 215. brigade u sastavu Drugog korpusa.
Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu Zlate je živjela i radila u Sloveniji, a majka i kćerka su joj u to vrijeme bile u Bosni i Hercegovini.
– Radila sam u slovenskoj bolnici gdje su dolazile žene i izbjeglice jer im je trebala pomoć ljekara. Došle su i majka i kćerka koje su željele da izvrše abortus jer su obje silovane. U tom trenutku u meni se sve srušilo. Ja sam u toj djevojci vidjela svoju kćerku, zapitala sam se šta da se njoj to desilo. Odmah sam odlučila da ni dana više neću ostati u Sloveniji. Nazvala sam braću i sestre, halalila se s njima i krenula u Bosnu. Ali bilo je teško naći put. Jedino je tada bilo prohodno doći preko Posušja. Pri ulasku u Bosnu i Hercegovin u, srela sam četiri vojnika koji su mi rekli da su iz Brčkog. Njima sam ispričala zašto idem u Bosnu i da želim da i ja branim domovinu – priča Gazibera.
Kaže da su joj ti vojnici kazali da može raditi u kuhinji ili u sanitetu kao ispomoć.
– Nisam ja željela raditi te poslove, ja sam htjela uzeti pušku u ruku i braniti državu. Niko mi nije vjerovao zašto sam došla, nisu htjeli da me puste da idem sa vojnicima. I tek nakon 15 dana i nekoliko komandanata koji nisu željeli ženu u svoju jedinicu, jedan komandant je rekao da mogu pristupiti njegovoj komandi – kaže Gazibera.
Kaže da je njeni saborci nisu gledali kao ženu, već kao nekog ravnog sebi.
– Nikada nisam dala da idu ispred mene. Ja sam se uvijek prva javljala kao dobrovoljac. Komandir ih je često ružio jer sam ja istupala prije njih. Bilo je teško vidjeti da ginu ljudi s kojim si rame uz rame u rovu bio, s kim si dijelio zadnju cigaretu, zadnji komad hljeba. Mi smo se srodili, bili smo jedna duša. Ginuli su nam na rukama. Uhvatili su nas jednom pa poslije razmijenili. Da čovjek piše, opisati ne može, da govori, izgovoriti ne može, šta se sve preživjelo. Traume nosimo sa sobom – priča Zlate.
Bilo je tada veoma teško, priča Zlate, ali kaže da joj je sada gore vrijeme.
– Ubija me nepravda. Za mene se nije znalo unazad nekoliko godina. Odem u općinu da zatražim da se popravi put, da i platimo, ali da nam se pomogne, da nam se nešto omogući, a ljudi mi kažu: “Ti zagradi šta si ti oslobodila”, to me ubija – kaže Zlate.
Argument.ba
