Koliko samo čovjeku treba vremena i truda da radi na sebi!
Svaki put kada pomislim da sam sebe upoznala dovoljno, a onda Gospodar stavi neku drugu prepreku da mi pokaže da još nije gotovo.
Piše: hafiza Zahida Vračo
Da moj posao nije završen.
I vjerovatno neće nikada ni biti.
Ali onda shvatiš da je to suština.
Svrha života je stalni razvoj.
Stalno kretanje i napredovanje u svakom segmentu života.
Stalno usavršavanje i glancanje ličnosti.
Shvatiš da je nesavršenost dio naše prirode, fitre.
Naša manjkavost ispoljena u obliku grijeha i grešaka.
Grijesi nam pokazuju na naše slabosti.
Dijelove našeg bića na kojima moramo još raditi.
Glančati. Kristalizirati.
Sa svakim susretom i interakcijom dolazi do izražaja jedan dio naše ličnosti, naše osobnosti.
Suština života na zemlji je život i građenje zajedništva sa drugima bez obzira na sve razlike kroz međusobne interakcije.
Poslanik a s je rekao:
“Bolji je čovjek koji će biti sa drugim ljudima, makar ga oni uznemiravali, od onog koji se zatvara i ibadeti.”
Ta osoba ima priliku da raste, da napreduje u svom duhovnom putovanju kroz osvještavanje vlastitih slabosti koje su njegova prepreka do Allahovog zadovoljstva.
Samo kroz interakcije osvještavamo ko smo u suštini.
U odnosima dolaze do izražaja naše vrline ili mahane.
Šta ćemo ispoljiti u odnosu sa nekim zavisi najviše od nas.
Ne toliko od drugog.
Možemo reći da su nas drugi ljudi uvrijedili, povrijedili, omalovažili, podcijenili, i biti ljuti, razočarani, ali vrlo često je naša reakcija na tuđe ponašanje rezultat nekih neprerađenih trauma.
Svako ponašanje ima pozadinu.
I kada mi vrijeđamo drugoga razlog za to mora postojati.
I kada smo zavidni.
I ljubomorni.
Pakosni.
Obično takvo ponašanje odražava unutrašnje stanje osobe.
Nešto sa čime se nije suočila.
Opravdano ili neopravdano.
Možda je to neosvješteni dio nje do kojeg još nije došla.
Ili ne želi.
Ili je strah suočavanja.
Strah od introspekcije.
Ili ima o sebi previsoko mišljenje da jednostavno misli da nije do nje.
Mnogo je takvih oko nas.
Moramo znati da nas Allah preko takvih jača, daje nam prilike da duhovno i emocionalno rastemo i sazrijevamo.
Kao ljudi to posmatramo drugačije.
Ali ako bismo posmatrali kao prepreku na putu do postizanja uspjeha onda bismo Allahu bili zahvalni na svakome onome ko nas uznemirava.
Naravno, nije rješenje pustiti da traje.
Granica se mora postaviti.
Ali sebe zapitati šta Allah od mene želi?
Šta moram da naučim iz ovoga?
Šta da osvijestim o sebi?
Svaki susret je prilika za rast.
Posmatram svakog čovjeka kao jedno more. Kao ogromno misteriozno more koje u svojim mističnim dubinama krije mnoga skrivena blaga, ali i nezamislive opasnosti, koje samo čekaju da isplivaju i povuku u ponor, ako ih na vrijeme ne uočimo i ne pripremimo strategiju za suočavanje s njima.
I čudim se kako opet funkcionišemo, komuniciramo, sarađujemo, gradimo uprkos svim razlikama, svim traumama koje svako od nas nosi, uprkos frustracijama koje samo čekaju da budu ispoljene i ispaljene, najčešće prema onom nedužnom.
Čudim se i mislim o sebi kao prvoj karici u mome lancu pojedinaca koji zajedno sa mnom čine društvenu stvarnost.
I ne idem dalje.
Tu se zaustavljam i ulazim u dubine svog mora koje traži i čeka da bude otkriveno i pročišćeno.
I to mi je dovoljno.
Previše tu posla ima.
Argument.ba
