Uređaj za prisluškivanje skriven u umjetničkom djelu 1945. godine ostao je neotkriven punih sedam godina – i to nije jedini primjer da je umjetnost korištena za subverzivne svrhe.
Prije osamdeset godina, tokom posljednjih sedmica Drugog svjetskog rata, grupa ruskih izviđača poklonila je američkom ambasadoru u Moskvi ručno izrezbaren Veliki pečat SAD-a, u njegovoj zvaničnoj rezidenciji – kući Spaso.
Poklon je simbolizirao saradnju između Rusije i SAD-a tokom rata, a američki ambasador W. Averell Harriman s ponosom ga je okačio u svojoj kući i tu je stajao sve do 1952. godine.
Međutim, ambasador i njegov sigurnosni tim nisu znali da je pečat sadržavao tajni uređaj za prisluškivanje, koji su američki tehnički timovi kasnije nazvali “Stvar” (The Thing). On je prisluškivao diplomatske razgovore, potpuno neprimijećen, sedam godina. Koristeći naizgled bezazleno umjetničko djelo kako bi se infiltrirali kod neprijatelja i stekli stratešku prednost, Sovjeti su izveli najgenijalniji podvig još od Odisejevog Trojanskog konja. Ali ovo nije fikcija, već istinita priča, piše BBC.
Kako je radila “Stvar”?
John Little, 79-godišnji stručnjak za kontrašpijunažu, već dugo je fasciniran ovim uređajem i čak je napravio vlastitu repliku. O njemu je ove godine snimljen dokumentarac koji je u maju imao rasprodanu premijeru, a 27. septembra bit će prikazan i u Nacionalnom muzeju informatike u Bletchley Parku, Buckinghamshire.
U kući Spaso “Stvar” bi se aktivirala samo kada bi se uključio daljinski predajnik smješten u obližnjoj zgradi. Taj predajnik je slao visokofrekventni signal koji bi reflektovao sve vibracije s antene prislušnog uređaja. Tek kada je 1951. britanski vojni radio-operater slučajno uhvatio tačnu frekvenciju i čuo razgovore iz daleke prostorije, “Stvar” je otkrivena. Naredne godine, američki tehničari su temeljito pretražili ambasadorovu rezidenciju i – tek nakon tri dana – shvatili da je ručno izrezbaren Veliki pečat zapravo nevidljivo uho koje prisluškuje povjerljive diplomatske razgovore.
Umjetnost kao špijunaža
Razmišljajući o uspjehu “Stvari”, jedan od ruskih tehničara koji ju je koristio, Vadim Gončarov, izjavio je da je “naša zemlja dugo vremena uspijevala dobiti specifične i vrlo važne informacije koje su nam dale određenu prednost… u Hladnom ratu”. Do danas niko izvan sovjetskih obavještajnih struktura ne zna koliko je još sličnih uređaja SSSR možda koristio za špijuniranje Zapada.
Njegov uspjeh nije bio samo u tehničkoj originalnosti. Bio je efikasan jer se oslanjao na kulturnu percepciju umjetničkih predmeta. Obično vjerujemo da su umjetnine i dekorativni objekti samo pasivni simboli statusa, ukusa ili kulturnog interesa. Ruska obavještajna služba je to uvjerenje pretvorila u oružje – sa skulpturom Velikog pečata SAD-a izrađenom od javorovog drveta.
To nije jedini primjer da je umjetnost kroz historiju bila korištena u špijunske, obmanjujuće i vojne svrhe. Pored toga što je naslikao Mona Lizu, Leonardo da Vinci je dizajnirao i tenkove te opsadne sprave, a Peter Paul Rubens je bio špijun tokom Tridesetogodišnjeg rata. Tokom Prvog i Drugog svjetskog rata umjetnici iz različitih zemalja osmišljavali su kamuflaže i operacije obmane, dok je Anthony Blunt, britanski historičar umjetnosti i kustos Kraljevske zbirke, bio sovjetski špijun tokom cijelog Drugog svjetskog rata i početka Hladnog rata.
U neobičnom slučaju “Stvari” važnu ulogu imala je i muzička historija. Njen briljantni izumitelj, Lev Sergejevič Termen – poznat kao Léon Theremin – bio je ruski izumitelj i talentirani muzičar. On je stvorio prvi elektronski muzički instrument na svijetu – nazvan po njemu, theremin. Svira se bez dodira – pokreti ruku kroz zrak oko antena proizvode tonove. Zvuk theremina postao je zaštitni znak američkih naučnofantastičnih filmova 1950-ih, posebno u ostvarenju “Dan kada se Zemlja zaustavila” (1951), koje se često tumači kao parabola o paranoji Hladnog rata.
Nakon otkrivanja, “Stvar” je ostala stroga tajna američkih obavještajnih službi. Ali u maju 1960, na vrhuncu nuklearne utrke, sovjeti su oborili američki špijunski avion U-2. U diplomatskoj krizi koja je uslijedila, američki zvaničnici su na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a javno pokazali Veliki pečat, kako bi dokazali da špijunaža Hladnog rata nije bila jednosmjerna. John Little vjeruje da je kompromitacija ambasadorove rezidencije bila toliko sramotna za SAD da je tek obaranje špijunskog aviona natjeralo vlasti da “Stvar” iznesu u javnost. Ipak, prava tehnička genijalnost uređaja nikada nije otkrivena široj javnosti.
Iza zatvorenih vrata, uređaj je detaljno proučavala britanska kontraobavještajna služba, koja mu je dala kodno ime SATYR. Detalji su ostali državna tajna sve dok bivši sigurnosni službenik Peter Wright nije sve otkrio u svojim memoarima Spycatcher 1987. godine.
“Stvar” je očarala historičare zbog svoje tehničke sofisticiranosti u odnosu na vrijeme u kojem je nastala i zbog uticaja na igru špijunaže u Hladnom ratu.
Ali ona otkriva i čudnu, mračnu historiju visoke kulture – izvan sjaja opernih kuća i galerija – gdje klasični muzičari izumljuju prislušne uređaje, a ručno rezbarena umjetnička djela postaju instrumenti za prikupljanje vojnih tajni.
Argument.ba
