Nema te reprezentacije ili sportskog kluba koji ne sanjaju pobjede i onda kada je to samo san ili nemoguća misija. Čemu bilo kakvo takmičenje ako ne postoji nada da će David na kraju slomiti i Golijata.
U slučaju Bosne i Hercegovine reprezentacija je sve to i još mnogo više. Sport je sve to i još mnogo šire. Pobjeda košarkaša, nogometaša, svaki gol Edina Džeke, titula odbojkaša ili uspjesi Damira Džumhura ili Lane Pudar i mnogih drugih u BiH nisu samo pitanje sportskog trenutka i statistike, već jako često, barem u nekom instant zanosu se penju do vrha nacionalnog Olimpa.
Vrhunskog sportistu iz, naprimjer Finske ili Italije ili Španije niko neće propitivati i javno ocjenjivati mnogo šire od onoga što rade, dakle mimo sportskog terena. U BiH pak, ta priča je mnogo dublja. Vrhunski sportista u BiH je navikao da bude uzdignut i na nivo božanstva i da bude valjan u blatu nacionalne izdaje.
Uspjeh košarkaške reprezentacije BiH plasmanom u osminu finala u BiH je doživljen euforično, iako se stidljivo naglašava žal što se nismo napili vode s izvora četvrfinala kada smo bili tako blizu. A s obzirom da se u našoj zemlji sport na koncu po nepisanom pravilu veže i za politiku, teret sportista je umnogome teži. Nacionalni sportski uspjeh u BiH je iznova dokazivanje države.
U državi u kojoj je i 2025. godine tema, ma koliko to bilo politički naivno, otcjepljenje entiteta RS. U državi u kojoj se svako malo propituje njena budućnost i lijepe joj se kojekakve etikete. U državi koja se bori i sa islamofobijom i sa inim predrasudama suze Aleksandra Lazića poslije trijumfa protiv Gruzije vrijednog osmine finala su više od sporta. Te suze su i dokaz i nada od čega je satkana ova zemlja i ko su njeni sinovi.
Emocija koju su na terenu pokazali Jusuf Nurkić, Edin Atić, Amar Gegić, Amar Alibegović i drugi nisu tek sportski ispušni ventil, već znak pripadnosti i ljubavi prema državi te nasušne želje za sportskim uspjehom. Svako intoniranje himne, svaki koš, gol i podignuta pesnica su stepenica u manifestaciji ove zemlje, gdje sport nije samo sport već mnogo više od toga.
Nekada se čini da ovoj zemlji sportske pobjede više trebaju i znače nego ekonomija zemlje ili nešto drugo. Jer sportske pobjede rađaju nove nade, nove snove i nove ponose. Jer sportske pobjede nas mentalno održavaju, jednako koliko nas porazi hlade.
Sport je uz kulturu vjerovatno posljednji bastion na koji politika ne može u cijelosti preusmjeriti svoje otrovne strelice, barem ne u potpunosti i zbog te čistoće baš tu se rađaju nove nade koje nam govore da će sutra biti bolje. A jedini problem na kojem padamo je kontinuitet. Rijetki vjeruju u procese, posebno one dugog trajanja, a nerad institucija u kombinaciji s političkom klimom svaki poraz čini težim od olova. Pa nije tajna da se u tom procesu isti sportista do podne veliča do nivoa nacionalne zvijezde, a poslijepodne razapinje na stubu srama.
No, jedini saveznik koji imamo je vrijeme i nada kojom nam svaki sportski uspjeh drži glavu iznad vode, ali svi kako individualno tako i grupno moramo naučiti čekati, raditi s vjerom u uspjeh i graditi mentalitet nacije koja će pokazati šta je i od čega satkana BiH, koja neće dopustiti da joj politika deprimira živote i budućnost.
Argument.ba
