Odluku o rušenju minareta potpisao je Mika Špiljak. Kad su u aprilu 1948. srušeni, skupocjeni tepisi iz džamije završili su u prostorijama Izvršnog vijeća NR Hrvatske, dakle vlade komunističke Hrvatske na Markovu trgu.
Ideja o gradnji džamije u Zagrebu pojavila se 1908. godine u vrijeme aneksijske krize. Austro-Ugarska je anektirala Bosnu i Hercegovinu pa je u krugu pristalica Josipa Franka lansirana zamisao o islamskoj bogomolji u glavnom gradu Hrvatske. Dr. Zlatko Hasanbegović u svojoj je knjizi donio detaljan prikaz svih iteracija te ideje, koja je doživjela silne mijene…
Frankov list Hrvatsko pravo u oktobru 1908. godine objavio je članak zastupnika Ivana Zatluke u kojem ovaj pravaš poziva na “izgradnju muslimanske džamije u Zagrebu”, koja u tom gradu ne postoji zbog “srpske agitacije”. Ivan Zatluka, zastupnik Stranke prava, u novinama Hrvatsko pravo prvi je počeo agitirati za gradnju džamije. Nepostojanje džamije u glavnom gradu Hrvatske pripisivao je toksičnom srpskom utjecaju. Zatlukinu ideju pojedini su katolički krugovi ismijavali, kao i zagovornici hrvatsko-srpske koalicije – svatko iz svojih motiva – ali pravaši nisu odustajali. Prema Zatlukinu mišljenju, gradnja džamije u Zagrebu bila je razuman odgovor na srpske pretenzije prema ovim prostorima. Hrvati katolici i Bošnjaci većina su u Bosni i Hercegovini. Odvojeni, u slabijoj su poziciji naspram Srba – piše 24sata.
Ideja je naišla na dosta otpora. List Hrvatstvo gradnju “turske džamije” nazvao je “ludošću bivšeg profesora crkvenog prava” Luke Marjanovića, na što je ovaj uzvraćao kako je vrijedniji musliman koji živi po svojoj vjeri nego kršćanin koji jedno ispovijeda, drugo radi, a treće misli. A katolički list Istina pisao je kako “starčevićanci gmižu pred muhamedancima”.
Stepinac se protivio džamiji u Zagrebu
Razbuktala se žestoka polemika u kojoj se nisu puno birale riječi. Jedan zagrebački list donosi crtež zagrebačke katedrale koja na jednoj strani ima toranj a na drugoj minaret.
Geopolitička logika je jasna – ako je Bosna anektirana, prema Zagrebu će doći mnogo muslimana, koji moraju imati bogomolju. Kaptol nije oduševljen idejom jačanja konkurencije. “Još bi nam samo to”, piše Alojzije blaženi Stepinac, misleći na islam, “trebalo u Zagrebu.
Preko 300 godina branili su djedovi naši mačem u ruci od nekrsta ovu zemlju i ovaj grad. I što su djedovi časno očuvali, to će unuci, moralno duboko pali, pomoći u zlu one koji su nekad i sami bili katolici. O tempora o mores (o vremena, o običaji!). Razumijem da neuki puk pristane i drži se uz islam. Ali da kulturan čovjek, koji zbilja teži za spoznajom istine, pristane uz ovu smiješnu mješavinu židovstva, katolicizma odnosno kršćanstva, i poganstva, to ne mogu razumjeti”.
Ključni događaj za razvoj muslimanske zajednice u Hrvatskoj bio je Zakon o priznanju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, usvojen 1916. godine u Hrvatskom saboru.
Nakon kraja Velikog rata, 1918. godine, u Zagrebu je živjelo oko 200 muslimana. Prema popisu iz 1921., na području Hrvatske i Slavonije živjelo je 2537 muslimana, od čega 474 u Zagrebu.
Deset godina kasnije u Savskoj banovini živjela su 3823 muslimana, a u Zagrebu njih 1239. U glavnom gradu se s vremenom razvijaju mnoge vjerske i obrazovne institucije. Stvaranjem Jugoslavije ideja o gradnji džamije bačena je u drugi plan, no oživjela je 1921. godine građanskom inicijativom.
Ivo Pilar, koji je između ostalog bio geostrateg, prvi je donirao sredstva za gradnju džamije u Zagrebu. Džematski medžlis grada Zagreba 1935. prvi put je raspravljao o gradnji džamije.
Dvije godine poslije – čitamo kod Hasanbegovića – Ismet Muftić , Mehmed Alajbegović, kasnije ministar vanjskih poslova NDH, i Salih Kulović sastavili su statut Zaklade za izgradnju džamije i zgrada za uzdržavanje džamije te smještaj islamskih vjersko-prosvjetnih ustanova.
Statut je usvojen u februaru 1938. Upravni odbor zaklade činili su članovi Džematskog medžlisa, čiji je predsjednik bio Ismet Muftić. Starčevićev dom prvi je uplatio donaciju za izgradnju vjerskog objekta, koji je završio pod nepredviđenim krovom.
Meštrovićeva ideja Početkom tridesetih godina prošlog stoljeća u Zagrebu se, naime, pojavila ideja o izgradnji reprezentativnog izložbenog prostora za likovne umjetnosti. Ivan Meštrović, tad predsjednik Društva umjetnosti Strossmayer, ljubimac kuće Karađorđevića, mason, predložio je da se umjesto planiranog spomenika kralju Petru I. na Trgu kralja Petra izgradi zgrada posvećena likovnim umjetnostima.
Njegov prijedlog je prihvaćen, pa je 1933. osnovana zaklada za izgradnju Doma likovnih umjetnosti kralja Petra Velikog Osloboditelja. To je današnja “džamija”. Meštrović je 1933. izradio preliminarni koncept zgrade, a detaljne planove su prema njegovim idejama izradili arhitekti Harold Bilinić i Ladislav Horvat.
Gradnja je započela u avgustu 1934., a završena je 1938. godine. Zgrada je bila jedan od prvih okruglih izložbenih prostora u regiji, s interijerom prilagođenim za izlaganje skulptura, slika i fotografija. Službeno je otvorena 1. decembra 1938. velikom retrospektivnom izložbom “Pola stoljeća hrvatske umjetnosti”. Nešto kasnije ta će zgrada postati džamijom jer su se sve druge priče o bogomolji zakomplicirale.
Nakon proglašenja Banovine Hrvatske zagrebački, muftija Ismet Muftić otišao je kod Vladka Mačeka, koji je podupro ideju izgradnje džamije zato što “muslimani Banovine u svome glavnom gradu trebaju imati svoju bogomolju”. Nađen je i plac. Odlučeno je da se džamija gradi na Zelengaju. Nacrte su napravili Zvonimir Požgaj i Omer Mujadžić. Međutim, zbog imovinsko-pravnih odnosa od te se ideje moralo odustati pa je alternativni plac nađen na Gupčevoj zvijezdi.
Upravni odbor Zaklade za izgradnju džamije krajem 1940. napisao je pismo donatorima u kojem, uz ostalo, piše da je u Zagrebu 2000 Hrvata islamske vjere te da džamija neće biti samo obična bogomolja nego i “dragocjen spomenik koji će svojom umjetničkom ljepotom trajno svjedočiti o uzajamnom razumijevanju i skladu muslimanskih i katoličkih pripadnika hrvatskoga naroda”. Džamija bi, pisali su, trebala biti simbol novoga vremena i “ukras za grad Zagreb”.
No do prekretnice dolazi tek 1941. Ante Pavelić, sljednik Josipa Franka, imao je svoje zamisli o džamiji. “Predstavnici Društva za poljepšavanje grada Zagreba i Džematski medžlis grada Zagreba posjetili su, noseći nacrte, najprije gradonačelnika Zagreba Ivana Wernera, a potom i poglavnika Antu Pavelića. Poglavnik je odbio da se džamija gradi na Zelengaju s obrazloženjem da je to mjesto neugledno i neprikladno za džamiju te predstavnicima medžlisa dao do znanja da ima “drugo rješenje”.
Početkom avgusta 1941. Pavelić je, primajući izaslanstvo uleme (Ademaga Mešić, Hakija Hadžić, Mehmed Handžić), otkrio svoje rješenje: Dom likovnih umjetnika na Trgu N (Trgu hrvatskih velikana?) preuredit će se u džamiju”, pisao je Večernji list u feljtonu o džamiji.
“Pavelić je svoju odluku donio iz političko-ideoloških razloga budući da je i Ivan Meštrović iz političkih i ideoloških razloga 1938. izgradio Dom likovnih umjetnika na tadašnjem Trgu kralja Petra I. Velikog Oslobodioca. Ivan Meštrović, koji je u kolovozu 1941. bio u Splitu, usprotivio se Pavelićevoj namjeri da njegovu građevinu, posvećenu Karađorđevićima, pretvori u džamiju.
Stoga je pisao Mili Budaku, ministru bogoštovlja i nastave u vladi NDH.” Meštrović je u svome pismu iznio argumente da je prenamjena Doma oduzimanje tuđe imovine, bez pitanja i pristanka vlasnika, te da su pogažena umjetnička autorska prava.
Meštrović je, ironizirajući, Budaku iznio argument da su muslimani u Zagrebu došli do svoje bogomolje onako kako su došli i onda “kad je crkva sv. Luke u Jajcu pretvorena u džamiju”.
No badava. Budak je uzvratio Meštroviću da će džamija biti izgrađena na mjestu “doma kralja Petra”, koji je izgrađen protiv volje hrvatskog naroda. Gradnja se nastavila.
“Minareti su bili visoki po 45 metara i bili gotovi u aprilu 1942. Podnožje minareta bilo je obloženo bračkim kamenom. Unutrašnjost Doma likovnih umjetnika potpuno je prenamijenjena u muslimansku bogomolju.” Pavelić je odabirom lokacije htio demonstrirati ravnopravnost muslimana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pa je džamiju odlučio smjestiti u srcu grada.
Poglavnikova džamija” otvorena je 18. avgusta 1944., a Pavelić je predao njezine ključeve zagrebačkome muftiji Ismetu Muftiću. Na svečanom otvaranju džamije bili su njemački predstavnik u Zagrebu Siegfried Kasche, finski otpravnik poslova u NDH Armas Yontila te visokorangirani dužnosnici NDH Lovro Sušić , Mladen Lorković, Andrija Artuković, Osman Kulenović, Ademaga Mešić , Ico Kirin, Viktor Prebeg, Nikola Mandić, Edo Bulat itd.
Ta džamija nije imala dug vijek. Nakon završetka rata i uspostave socijalističke Jugoslavije zgrada je prenamijenjena. Komunističke vlasti u Zagrebu nisu odmah išle na rušenje Pavelićeve džamije. Tek je 1946. godine, godinu dana nakon završetka rata, uklonjena spomen-ploča postavljena u povodu otvaranja džamije. Inicijativa za rušenje džamije došla je iz Sarajeva.
Zagrebačka džamija prozvana je “najkrvavijom džamijom u zemlji”. Tako ju je opisao književnik Šukrija Pandžo. U Sarajevu je u septembru 1945. godine održana muslimanska konferencija Glavnog odbora Muslimana Bosne i Hercegovine, na kojoj je zatraženo rušenje džamije, odnosno minareta u Zagrebu. Nakon konferencije poslan je zahtjev Vladimiru Bakariću, predsjedniku vlade NR Hrvatske, da se sruši džamija. No Bakarić je lukavo zanemario zahtjev.
Islamske vjerske vlasti u Bosni i Hercegovini i Zagrebu usprotivile su se rušenju džamije u Zagrebu jer ona, kako piše u njihovim dopisima, “nije djelo tzv. poglavnika i NDH, nego djelo muslimana”.
Hrvatski komunisti u početku su samo promijenili ime trga na kojemu je bila “poglavnikova džamija”. Umjesto Trga Kulina bana, trg je dobio naziv Trg žrtava fašizma.
No u proljeće 1948. godine opet je pokrenuta propaganda za rušenje džamije, odnosno Pavelićevih minareta. Lutvo Hajdaragić, član uprave društva Preporod, kako je sebe predstavljao, “kao musliman i učesnik narodno-oslobodilačke borbe”, zatražio je u martu 1948. godine rušenje minareta koji su “simbol krvave ustaške tiranije”.
Na kraju, 9. aprila 1948. godine, potpredsjednik Gradskog narodnog odbora Mika Špiljak potpisao je rješenje o rušenju minareta. “Gradski izvršni odbor prihvatio je dne 13. marta 1948. godine rezoluciju potpisanu po muslimanima koji žive u Zagrebu da se sruše tri minareta džamije na Trgu žrtava fašizma, koje je podigao krvnik Pavelić u svrhu raspirivanja mržnje i bratoubilačkog rata među našim narodima”, pisalo je, među ostalim, u Špiljkovoj odluci.
U odluci je napisano da se rušenju pristupi 12. aprila 1948. godine. Poslije rušenja minareta pristupilo se i unutarnjem rušenju džamije.
Komunisti, dakako, nisu zaboravili konfiscirati skupocjene tepihe iz džamije koji su završili u prostorijama Izvršnog vijeća NR Hrvatske, dakle vlade komunističke Hrvatske na Markovu trgu. Sve u vezi s historijom muslimana u Zagrebu, pa i “Poglavnikove džamije”, naučno je obradio Zlatko Hasanbegović i objavio u svojoj knjizi “Muslimani u Zagrebu 1878. – 1945. – doba utemeljenja”.
Nije slučajno da su upravo nove komunističke vlasti, prema nalogu Mike Špiljaka, srušile minarete oko Meštrovićeva paviljona. Oni su htjeli pokazati demontažu Pavelićevih zasada, ali i nastaviti revolucionarni rad na ukidanju religije kao “opijuma naroda”. Mika Špiljak već je 9. aprila 1945. godine donio odluku o rušenju minareta “koje je podigao krvnik Pavelić u svrhu raspirivanja mržnje i bratoubilačkog rata među našim narodima”.
Minarete je na Pavelićev zahtjev projektirao Stjepan Planić, kao i vanjski šedrvan zdenac, koji je jedini preživio rušenje do danas. Unutarnje uređenje je radio arhitekt Zvonimir Požgaj. Rušenje je simbolički počelo 10. aprila, a u rušenju su sudjelovali i njemački ratni zarobljenici”, kaže dr. Hasanbegović. Kamen kojim su bili zidani minareti stučen je i pobacan po gradskim ulicama. Tepisi iz džamije preseljeni su u Banske dvore.
Muzej revolucije
Godine 1949. minareti su srušeni, a interijer je prilagođen za potrebe Muzeja revolucije. Arhitekt Vjenceslav Richter vodio je projekt preuređenja dodajući novi sprat i stubišta te pregradne zidove kako bi se prilagodio novoj muzejskoj funkciji. Muzej revolucije službeno je otvoren 15. aprila 1955. godine. Tokom 1980-ih godina počele su rasprave o vraćanju paviljona njegovoj izvornoj namjeni. Godine 1988. kustosi Muzeja revolucije angažirali su arhitekte Ivana Crnkovića i Dubravku Kisić da izrade studiju o mogućnosti obnove paviljona.
U maju 1990. godine Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (HDLU), predvođeno Antom Rašićem, organiziralo je izložbu “Dokumenti-argumenti” kako bi predstavili historiju zgrade.
Gradsko vijeće Zagreba odobrilo je preseljenje HDLU-a natrag u paviljon. Obnova je započela 2001.godine prema planovima arhitekta Andrije Mutnjakovića, a prva faza, koja je uključivala uklanjanje svih neoriginalnih slojeva i struktura, dovršena je 2003. godine. Dijelovi podruma i prizemlja obnovljeni su 2006. godine prema planovima arhitekta Branka Silađina.
Argument.ba
