Portal Argument donosi vam razgovor sa Šejlom Forić, mladom stručnjakinjom iz Brčkog koja je svoj profesionalni put posevetila osobama sa oštećenjem sluha. Magistrirala je na Edukacijsko rehabilitacijskom fakuletetu Univerziteta u Tuzli, na odsjeku Audiologija, čime je postala jedna od rijetkih koji su se akademski usmjerili upravo na ovu važnu oblast. Kroz svoj svakodnevni rad i istraživanje, Šejla ukazuje na značaj rane dijagnostike, rehabilitacije i podrške.
Šejla, prije svega čestitamo na odbrani magistarskog rada! Vaša oblast je audiologija. Za širu publiku – možete li nam objasniti šta tačno audiologija proučava?
Hvala na čestitci, naravno da Vam mogu ukratko objasniti. Audiologija je naučna i klinička oblast koja se bavi proučavanjem, dijagnostikom, tretmanom i prevencijom poremećajem sluha. Audiolozi procjenjuju funkciju slušnog sistema kod djece i odraslih, otkrivaju oštećenje sluha, određuju njihovu težinu i prirodu, te preporučuju slušne aparate. Cilj audiologije je unaprijediti kvalitet života osoba sa oštećenjem sluha kroz pravovremenu dijagnostiku, rehabilitaciju i edukaciju.
Koji su najčešći uzroci oštećenja sluha danas?
Uzroci su različiti – mogu biti urođeni, genetski, stečeni infekcijama, traumama, bučnim okruženjem, upotrebom određenih lijekova, ali i starenjem.
Koliko je važna rana detekcija oštećenja sluha kod djece?
Rana detekcija je ključna. Ako dijete do treće godine ne razvije slušno – govorne sposobnosti, kasnije se teško nadograđuje zaostatak. Skrining sluha kod novorođenčadi mora postati obavezan i standardizirani dio neonatalne njege. Savjetujem roditeljima da ne čekaju, već da potraže mišljenje stručnjaka već kod prve sumnje.
Koliko su kod nas dostupne usluge rane dijagnostike i slušne rehabilitacije?
Nažalost, još uvijek nedeovoljno razvijene. Nedostaje kadra, kao i savremene opreme za precizniju dijagnostiku, posebno kada su u pitanju djeca mlađeg uzrasta. Rehabilitacija se uglavnom svodi na logopedski rad. Potrebno je dodatno ulaganje u operemu, edukaciju stručnjaka i međusektorsku saradnju kako bi se usluge učinile dostupnijim svim korisnicima – posebno u najranijoj fazi kada je intervencija najefikasninja.
Kolika je uloga porodice u rehabilitaciji djece s oštećenjem sluha?
Presudna je. Bez aktivne uključenosti roditelja, rehabilitacija nije potpuna. Porodica mora biti edukovana, motivisana i svakodnevno uključena u govorno – jezičke vježbe, komunikaciju i rad s terapeutima. Također, radimo savjetovanje i osnaživanje roditelja da postanu aktivni sudionici u procesu.
Nedavno ste magistrirali na temu „ Kvalitet života osoba oštećenja sluha“ šta Vas je motivisalo da istražujete ovu temu i dal nam možete objasniti šta zapravo znači „ kvalitet života“ ?
Oduvijek me je zanimao način na koji oštećenje sluha utiče na svakodnevni život osobe. Iako se često govori o fizičkom aspektu gubitka sluha, manje se pažnje posvećuje tome kako to utiče na mentalno zdravlje, društvene odnose i opštu dobrobit. Kvalitet života znači da osobe ne živi samo bi preživjela – već da živi ispunjeno, povezano i dostojanstveno. To znači imati priliku da komunicirate, učite, radite, volite da budete dio zajednice i da se osjećate prihvaćeno upravo takvi kakvi jeste. Za osobu s oštećenjem sluha kvalitet života ne određuje samo medicinska dijagnoza, već koliko joj je omogućeno da učestvujete u životu ravnopravno s drugima.
Kako su reagovali ispitanici tokom istraživanja? Da li su bili otvoreni za razgovor o svom kvalitetu života?
Većina ispitanika s oštećenjem sluha pokazala je veliku spremnost da učestvuje, jer su osjetili da se njihov glas napokon čuje. Bilo im je važno da doprinesu temi koja se tiče njihovog svakodnevnog života, jer se često osjećaju nevidljivo u javnim diskusijama. To me dodatno ohrabrilo da nastavim djelovati u ovoj oblasti.
Da li mislite da se kvalitet života osoba s oštećenjem sluha može unaprijediti – i kako?
Apsolutno. Kvalitet života se može značajno poboljšati kroz pristup savremenoj tehnologiji (slušni aparati, implantati), bolju edukaciju okoline, dostupnost znakovnog jezika i stručnu podršku. Još važnije je da ih društvo ne vidi kroz prizmu ograničenja, već kroz mogućnosti koje imaju kada im se pruži šansa.
Da li postoji razlika u kvalitetu života među osobama koje koriste slušna pomagala i onima koje ne koriste?
Uočeno je da korisnici slušnih pomagala češće prijavljuju veću samostalnost i bolju svakodnevnu funkcionalnost, ali je važno napomenuti da samo pomagalo nije dovoljno – ključna je edukacija, podrška i prihvatanje okoline.
Da li postoji dovoljno stručnjaka iz oblasti audiologije u BiH i koliko je važno ulagati u ovu struku?
Nažalost, audiologa ima vrlo malo, posebno u manjim sredinama. Potrebna je sistematska podrška i ulaganje u obrazovanje i zapošljavanje kadra iz ove oblasti. Audiologija ne smije biti luksuz dostupna samo u većim gradovima – ona mora biti dio osnovne zdravstvene zaštite, jer sluh ne smije čekati.
Da li ste tokom rada na istraživanju otkrili nešto što Vas je posebno iznenadilo ili dirnulo?
Jeste – posebno me dirnula spremnost ljudi da govore o svojim iskustvima tišine, o svakodnevnim borbama koje često niko ne vidi. Sluh nije samo fizička funkcija – to je veza sa svijetom, sa drugima, sa sobom. I kada ta veza oslabi, osoba ne traži sažaljenje, nego razumijevanje i prostor da bude ravnopravna.
Kakva je situacija s inkluzijom u Bosni i Hrecegovini po Vašem mišljenju?
Inkluzija djece s oštećenjem sluha u Bosni i Hercegovini postoji, ali je još nedovoljno sistemski podržana. Postoji pravni okvir koji omogućava inkluzivno obrazovanje, ali praksa pokazuje da škole često nisu opremljene adekvatnim tehničkim sredstvima, niti da nastavno osoblje ima dovoljno znanja i podrške za rad s djecom koja imaju slušne teškoće. Nedostaje i kontinuirana logopedska i audiološka podrška unutar obrazovnih ustanova naročito u manjim sredinama.
S kojim se problemima osobe s oštećenjem sluha najčešće suočavaju?
Prije svega, s komunikacijskim barijerama. To dalje vodi do izolacije, manjih prilika u obrazovanju i zapošljavanju, te smanjenog osjećaja pripadnosti društvu. Također, pristup logopedima i audiolozima nije jednak u svim sredinama, što dodatno otežava situaciju. Mnogi se još uvijek stide tražiti pomoć zbog predrasuda.
Da li su osobe s oštećenjem sluha dovoljno zastupljene u javnom životu i medijima?
Nažalost, nisu dovoljno zastupljene, barem ne na način koji zaista odražava njihovu vrijednost, iskustvo i glas. Njihova prisutnost je često simbolična, a ne suštinska – rijetko ih viđamo u ulozi govornika, lidera,umjetnika ili stručnjaka koji otvoreno govore o svojim izazovima i uspjesima. Zastupljenost ne znači samo pojavljivanje u medijima, već vidljivost sa svrhom – da se čuje njihova priča, da se ruše predrasude.
Kakvi su vaši planovi nakon magistriranja?
Nakon završenog drugog ciklusa studija, želja mi je da nastavim stručno usavršavanje i rad s osobama koje imaju oštećenje sluha, posebno u kontekstu rane intervencije, rehabilitacije sluha i edukacije zajednice. Planiram se posvetiti i daljem istraživanju u oblasti audiologije, jer vjerujem da spoj nauke i prakse donosi najbolje rezultate. Takođe, želim raditi na podizanju svijesti o značaju sluha i uključivanju osoba sa oštećenjem sluha u sve sfere društva.
I za kraj, poruka mladima koji tek biraju svoj put?
Uložite svoje znanje u nešto što ima smisla – za vas i za druge. Ne mora to biti savršeno, ali neka bude iskreno i korisno. Biti glas onih koji se često ne čuju – to je čast i odgovornost.
