Grube. Hladne. Uvijene žicom — i nepatvorenom mržnjom. Napravljene da sputaju ruke djedova, očeva, braće i dječaka, dok ih odvode u smrt — vezane.
Piše: Dragan Bursać
U genocidu nisu vezivali samo ruke.
Htjeli su zavezati i sjećanje. Dostojanstvo.
Izbrisati im imena. Ugasiti glasove. Zatrti tragove.
Ali nisu uspjeli.
Jer pamtimo.
Jer ih nosimo u srcima.
Jer ih čuvamo.
Njih osam hiljada tri stotine sedamdeset i dvoje.
Njihovo dostojanstvo nikada nije bilo u monstruoznim lisicama.
Niti u rukama dželata.
Već u njima samima — u tišini kojom ih danas pamtimo.
U načinu na koji ih se sjećamo i ispraćamo.
U istini.
I nema tih lisica koje mogu zavezati istinu.
A oni su živi.
U našim pričama.
U riječima majki, sestara, prijateljica, supruga.
U pamćenju koje traje kroz generacije — kroz nas.
U onima što dolaze.
U pogledu ka nebu.
U rukama Svevišnjeg.
Argument.ba
