„Ja neću i ne želim da vodim vojsku (JNA) na Vinkovce i Vukovar.“
Ovo su bile riječi koje je 1991. godine, prije početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, izgovorio vizionar Enver Pamukčić – Soko. Bosanac, Pobrklija, Brčak, Bošnjak, dobar sin, muž, komšija i otac – sve je to bio naš slavni komandant, ali prije svega veliki čovjek i patriota kakav se rađa jednom u sto godina.
Piše: Elvir Čačković
Na današnji dan 14.12.'92. godine poginuo je naš voljeni komandant! Bol i praznina koja je ostala iza njega svakim danom sve je veća i teža.
Pisati o čovjeku poput Envera, a ne osjetiti snažne emocije, praktično je nemoguće. Svi koji su ga barem malo poznavali znaju da je bio izuzetan borac i heroj koji je u najtežim trenucima stao na čelo svoga naroda.
Poveo je svoje borce na putu ka slobodi, svjestan da ga nepravedna i nametnuta borba može koštati i vlastitog života – što se na kraju i desilo. Svojim junačkim djelima izrastao je u istinsku legendu brčanske regije, Bosne i svih onih koji našu domovinu osjećaju svojom majkom.
Enver Pamukčić rođen je 15. 4. 1952. godine u Brki, od oca Avde i majke Zurijete. Do početka agresije radio je kao ekonomista u PD „Posavina“, a pored toga imao je i vlastitu farmu pilića.
Dugi niz godina bio je strastveni lovac te aktivan i ugledan član društvene zajednice. Enver je jedan od osnivača Patriotske lige Bosne i Hercegovine u Brčkom. Kao rezervni oficir JNA, kapetan po činu, dobro je znao čime raspolažu agresorske snage. Uprkos rizicima, učinio je sve da narod, barem, donekle pripremi na strašne ratne dane koji dolaze.
Početkom maja 1992. godine postavljen je za komandanta IV bataljona 108. brigade, u čijem su sastavu bili borci iz mjesnih zajednica Brka, Palanka, Ograđenovac, Rašljani, Ćoseti, Čande, Gornji Rahić, Maoča. Svojim autoritetom i zalaganjem stvorio je jedan od najboljih bataljona u brigadi i široj okolini.
Borci su ga izuzetno voljeli i poštovali jer su uvijek znali da imaju komandanta koji ide ispred njih u svakoj akciji, bilo odbrambenoj ili ofanzivnoj. Plijenio je svojom ljudskosti, pojavom, vojničkim držanjem i postupcima. Za njega su svi borci bili jednaki; uvijek je imao vremena i razumijevanja za svakoga. Upravo zbog takvog odnosa oni su bez pogovora izvršavali sve njegove naredbe. Pred polazak u borbu često im je govorio:
„Momci, čuvajte se i uvijek imajte na umu da: “heroji ginu samo jednom, a kukavice svaki dan.“
Sa svojim borcima vodio je mnoge uspješne bitke. Nažalost, posljednju – bitku svoga života – izgubio je 14. 12. 1992. godine na rejonu Donjeg Rahića.
Tih dana vodile su se izuzetno teške borbe, linije su se svakodnevno pomjerale i vladao je opći haos. Tog hladnog i tmurnog decembarskog dana nakon što je veliki Pobrklinski heroj Džemal Jukić – Džemko uništio agresorski tenk, biva smrtno pogođen te je izdahnuo na rukama svoga voljenog komandanta.
Enver tada uzima Džemkin RPG- ručni bacač, te pogađa još jedan neprijateljski tenk, ali samo nekoliko trenutaka kasnije, iako je imao pancir, kobni i smrtonosni metak je pronašao put do srca junačkog.
Enver je pao mrtav pokraj svog saborca Džemke!
„Soko je pao“ – riječi su koje su se brzinom munje proširile među Enverovim borcima, dok su suze žalosnice tiho padale niz lica komadantovih boraca. Taj hladni decembarski dan zauvijek je urezan u historiju naše domovine i brčanske regije.
Akcijom izvlačenja tijela komandovao je rahićki komandant, Zlatni ljiljan Muhamed Šećerbegović – Hamo, koji će i sam nekoliko mjeseci kasnije poginuti.
„Soko je naš“, čulo se na motoroli kada je Hamo, zajedno s borcima, uspio doći do Envera i Džemke.
Dženaza-namaz našim herojima, uz sve vojne počasti, klanjana je tek 18. 12. 92 god, jer su nekoliko dana trajali pokušaji izvlačenja njihovih tijela. Nakon pogibije legendarnog komandanta, njegov herojski bataljon nastavlja daljnu borbu pod imenom bataljon „Enver Pamukčić – Sokolovi“.
Komandant Enver Pamukčić jedan je od prva četiri dobitnika najvećeg ratnog priznanja – Zlatni ljiljan. Posthumno je unaprijeđen u čin pukovnika Armije Republike Bosne i Hercegovine.
U najtežim danima za Bosnu i Hercegovinu i Brčko, Brka je svojoj domovini dala na stotine hrabrih i neustrašivih boraca. Više od stotinu Pobrklija je teže i lakše ranjeno, a preko četrdeset boraca je poginulo tokom agresije. Pobrklije su bile među najodvažnijim i najboljim borcima 108/215. Vmtbr ARBiH. Više puta su nagrađivani i pohvaljivani, kako kolektivno, tako i individualno. Pet pripadnika bataljona „Enver Pamukčić-Soko“ odlikovano je najvećim ratnim priznanjem Zlatnim ljiljanom.
Iza Envera je ostala njegova porodica: supruga Mirsada, kćerka Ina i sin Zlatan. Iza njega su ostala i velika, hrabra junačka djela te potreba da se o njemu i njegovim borcima govori i piše, kako bi se iskustva iz tih teških dana prenijela narednim generacijama.
Oni moraju znati cijeniti žrtvu naših šehida, bez čijeg truda danas ništa ne bi bilo isto. I danas trideset i tri godine nakon pogibije legendarnog heroja, Enverovi saborci ljubomorno čuvaju sjećanje na neustrašivog i nadasve časnog i poštenog komandanta.
Zato je od izuzetne važnosti da mladi naraštaji znaju da: ono što su bili generali Izet Nanić i Mehmed Alagić za Ljutu Krajinu, Midhat Hujdur – Hujka za herojski Mostar, Safet Zajko za Šeher Sarajevo, kapetan Hajro Mešić za Tuzlansku regiju – to je bio naš voljeni komandant, pukovnik Enver Pamukčić – Soko, za ravnu Posavinu.
Neka je vječni rahmet i lijepi Džennet našem komandantu Enveru Pamukčiću Sokolu i svim bosanskim poginulim i umrlim borcima. Njihova herojska djela i žrtve vječno će živjeti u našim srcima i mislima. I zato sve dok živimo mi, naša djeca i djeca naše djece, heroji poput Envera nikada neće i ne smiju biti zaboravljeni.
—————
Mnogo je prošlo godina komandante,
al’ tvoji Sokolovi još uv'jek te pamte.
Pamtimo riječi mudre i junačka djela,
ponosna je na tebe domovina cijela.
Ponosni smo Sokole na put tvoj ratni,
najsjajniji ti si bosanski ljiljan zlatni.
Vječno ćemo sanjati slobodarski san,
Uv'jek si nam govorio da :
„ Heroji ginu samo jednom, a kukavice svaki dan „ .
Četrn'estog decembra kod Donjeg Rahića,
prokleta sudbina uze Envera Pamukčića.
Prkoseći smrti na tenk si tada pucao,
na braniku Bosne junački život dao.
Za tobom bi komandante i vjetar krenuo,
zbog tebe bi i sunce sjajno granulo.
I travu bi zelenu jutarnja rosa nakvasila,
tobom se heroju cijela Bosna ponosila.
Kroz pjesme moje ja slavim ime tvoje,
I amanet ostavljam za naraštaje nove.
Da Bosnu čuvaju k'o zjenicu oka svoga,
gdje se krvlju platila naša je sloboda.
Tvoje ime slavno u našim je molitvama,
sačekaj nas komandante pred Džennetskim kapijama.
Budi u društvu Džemke, Hame i Mićeta,
Postroji svoje borce u hladu Dženneta.
ELVIR ČAČKOVIĆ
Argument.ba
