Američke rakete i iranski dronovi daleko su od Gvajane, tropske zemlje s manje od milion stanovnika na sjeveroistočnom rubu Južne Amerike. No zahvaljujući najbrže rastućem izvozu nafte na svijetu, Gvajana je zasad ta koja profitira od haosa u Hormuškom tjesnacu.
Otkako je 2019. počela proizvodnju na nedavno otkrivenim offshore naftnim poljima, njena se ekonomija povećala pet puta, što je najbrži rast na svijetu. Taj rast se dogodio unatoč relativno stabilnim cijenama nafte, koje su 2025. u prosjeku iznosile 69 dolara po barelu. Danas, čak i nakon primirja, cijene se kreću oko 100 dolara.
Visoke cijene nafte samo su najnovije u nizu dobrih vijesti za Gvajanu. U septembru je centristički predsjednik Irfaan Ali ponovno izabran, čime je umirio investitore zabrinute zbog mogućeg zaokreta udesno. Dva mjeseca kasnije predstavio je zemlju kao klimatskog lidera na konferenciji COP30 u brazilskom Belému, uz neodređeno obećanje da će naftni prihod usmjeriti u prilagodbu klimatskim promjenama. Zatim su u siječnju američki vojnici zarobili Nicolása Madura, venecuelanskog vođu.
Maduro je agresivno polagao pravo na dio gvajanskog teritorija, no njegov odlazak omogućio je nastavak istraživanja u ranije nedostupnim dijelovima bloka Stabroek; golemog nalazišta 200 kilometara u Atlantiku iz kojeg Gvajana crpi svoje ugljikovodike.
Novac već pristiže, kaže Raphael Trotman, bivši ministar. Prihodi su dosegnuli oko 623 miliona dolara sedmično, u odnosu na oko 370 miliona prije rata. Operateri bloka Stabroek (konzorcij predvođen ExxonMobilom) žele povećati proizvodnju za 2,5 posto na 940.000 barela dnevno. Ako to ostvare i ako cijene ostanu oko 100 dolara po barelu tokom 2026., gvajanska naftna polja mogla bi ove godine generirati oko 33 milijarde dolara prihoda, što je tri četvrtine više nego što se očekivalo prije rata. Dodatno pomaže to što dvije trećine nafte ide u Evropu, koja plaća visoke premije za energiju. Uz dodatnih 10 dolara po barelu iznad tržišne cijene, ratni “bonus” za Gvajanu prelazi 90 posto.
Vlada trenutno dobija samo 14,5 posto vrijednosti svakog barela, dok ostatak ide konzorciju. No rast cijena uzrokovan sukobom znači da će se historijski troškovi kompanija isplatiti do kraja 2026., godinu ranije nego što se očekivalo, a nakon toga će se udio države povećavati. Ako se proizvodnja ne bi dodatno širila, Gvajana bi počela dobivati 52 posto prihoda. No, potaknute poremećajima u snabdijevanju, naftne kompanije planiraju nova istraživanja i razvoj. To će kratkoročno držati državni udio nižim, ali dugoročno povećati ukupne prihode.
Velike naftne kompanije djeluju brzo. Svaki od četiri postojeća projekta konzorcija koristi plutajuće skladišno-proizvodne jedinice (FPSO), vrijedne oko 2 milijarde dolara. ExxonMobil pokušava ubrzati dolazak pete takve jedinice, koja bi s radom trebala početi u narednim mjesecima — godinu dana prije plana. Šesta je već u izgradnji, a sedma se ubrzano priprema s ciljem početka proizvodnje 2028., također godinu ranije. U martu je kompanija predala planove za osmi projekt, prvi u Gvajani koji će proizvoditi prirodni plin, te najavila da će u roku od godine dana podnijeti zahtjev i za deveti.
Još prije rata vlada je ove godine očekivala rekordne prihode od nafte u iznosu od 2,8 milijardi dolara. Prihodi od fosilnih goriva činili su oko polovice državnog budžeta 2025., slično kao u Azerbajdžanu, dok je proizvodnja nafte činila tri četvrtine BDP-a, što je veći udio nego u Libiji.
Cjenovni šok dodatno će produbiti tu ovisnost, upozorava Radhika Bansal iz Rystad Energy. Dok naftni profiti rastu, skuplja energija pogađa ostale sektore. Vlada je odgovorila ukidanjem trošarina na gorivo i pritiskom na GuyOil da ograniči rast cijena. No privatni distributeri ipak su podigli cijene, zbog čega je predsjednik Ali pozvao da se počne prakticirati “ekonomski patriotizam”, objavio je Economist prenosi Jutarnji.
Sve to priziva poznato “prokletstvo resursa”; situaciju u kojoj procvat izvoza sirovina šteti ostatku ekonomije. Gvajanski političari svjesni su tog rizika. Ključna infrastruktura već se gradi (poput autoputa prema Brazilu) ili je dovršena, poput velikog mosta preko rijeke Demerare. Unatoč golemim ulaganjima u ceste, škole i bolnice, vlada je zasad uspjela držati temeljnu inflaciju i budžetski deficit pod kontrolom, što je prošle godine istaknuo International Monetary Fund.
Ipak, problemi su očiti. Troškovi hrane i stanovanja porasli su za 75 posto od 2021. Naftni sektor “usisava” najbolje radnike. Odnosi vlade s medijima postali su napeti. Veliki priljev naftnog novca potiče rasipanje, ako ne i klijentelizam. Ključni projekt dovođenja prirodnog plina na kopno radi proizvodnje električne energije, koji bi zamijenio zagađujuće elektrane na naftu, kasni godinama i šest je puta skuplji od planiranog. Dijelom je to zbog odluke da se gradi na području gdje su građani politički lojalni vladi, ali gdje je tlo geološki nepovoljno. ExxonMobil je odbio graditi dodatne cjevovode prema tom području dok ne bude dovoljno potražnje.
Winston Jordan smatra da bi Gvajana sadašnji vanredni prihod od nafte trebala spremati u državni fond, i to u još većem opsegu nego dosad, kako bi obuzdala potrošnju i osigurala dugoročnu stabilnost. No kako visoke cijene nafte sve više pune državni budžet, tako iskušenje da se ide u prekomjerna trošenja postaje sve veće. Za dobrobit Gvajane, predsjednik Ali i njegovi saveznici morat će odoljeti tom iskušenju.
Argument.ba
