Poznati pravnik i zastupnik Demokratske fronte u Predstavničkom domu Parlamenta entiteta FBiH Dennis Gratz objavio je post na svom Facebooku.
Prenosimo ga u cjelosti:
“Godinama me neki politički protivnici i ljudi opterećeni identitetskim etiketama pokušavaju svesti na jednu privatnu odluku: promjenu imena. Rođen sam kao Muhamed Gracić, danas se zovem Dennis Gratz. To nije tajna, nije skandal, nije zavjera i nije dokaz ničega osim onoga što sam već javno rekao: ime sam prvo koristio kao umjetničko, a kasnije ga zvanično uzeo jer ne pristajem da se o čovjeku sudi po imenu, nego po djelima. To sam rekao još 2011. godine, i ponovio 2023: ja sam bosanskohercegovački građanin, etnički Bošnjak i musliman.
Oni koji danas od toga prave političku optužnicu zapravo ne govore ništa o meni. Govore o sebi. Govore da im je ime važnije od karaktera, etiketa važnija od rada, a porijeklo važnije od odgovornosti. Kada nemaju argument protiv mog političkog stava, mog rada, mog obrazovanja, mog glasa u Parlamentu ili moje biografije, onda posegnu za najnižim: “nije ti pravo ime”, “stidiš se porijekla”, “nisi dovoljno naš”.
Ne stidim se ničega. Ni svog porijekla, ni svoje porodice, ni Sarajeva, ni Bosne i Hercegovine, ni toga što sam musliman. Ali ne pristajem da mi bilo ko propisuje kako se musliman mora zvati da bi bio “pravi”. Može li se musliman zvati Dennis? Naravno da može. Kao što se muslimani širom svijeta zovu Tarik, Amir, Lejla, Adam, Omar, Sami, Selma, Ali, Sarah, Džon, Majkl, Denis ili kako god ih roditelji, život ili lični izbor odrede. Vjera nije administrativna rubrika u matičnoj knjizi. Vjera nije pasoš, nadimak, slog na kraju prezimena ili tuđa dozvola. Vjera je odnos prema Bogu, prema ljudima, prema istini, prema pravdi, prema vlastitoj savjesti.
Najlicemjernije je što bi mnogi od onih koji me napadaju vjerovatno pljeskali da je promjena išla u suprotnom pravcu. Da se neko ko se zvao Denis odluči zvati Muhamed, isti bi to nazvali “povratkom korijenima”, “buđenjem identiteta”, “hrabrošću”. Ali kada Muhamed postane Dennis, onda odjednom nastaje histerija. To nije briga za identitet. To je politička kontrola identiteta. To je poruka: smiješ biti ono što jesi samo ako to radiš na način koji nama odgovara.
A moj život nikada nije bio bijeg od Bosne. Rođen sam u Sarajevu, školovao se i u Sarajevu i u Njemačkoj, doktorirao u Hamburgu, radio, pisao, predavao, bavio se pravom, umjetnošću i politikom. Javna biografija jasno pokazuje da sam nakon školovanja i međunarodnog iskustva svoj profesionalni i politički život vezao za Bosnu i Hercegovinu. Ako se neko “stidi” Bosne, onda se ne vraća da ovdje radi, govori, kandiduje se, gubi, pobjeđuje, trpi uvrede i godinama ostaje u javnom prostoru.
Suština napada nije ime. Suština je pokušaj diskreditacije. Prvo me jedni napadaju da nisam “dovoljno Bošnjak” jer se zovem Dennis. Drugi me, s druge strane, napadaju upravo zato što sam Bošnjak i musliman. I jedni i drugi rade istu stvar: čovjeka pokušavaju zaključati u identitetski kavez. Jednima smeta što ne igram ulogu koju su mi namijenili; drugima smeta što uopće postojim kao politički artikulisan Bošnjak građanske orijentacije.
To je ta bijedna logika našeg javnog prostora: kad ne mogu osporiti stav, osporavaju ime. Kad ne mogu pobiti argument, kopaju po privatnosti. Kad ne mogu odgovoriti na politiku, udaraju po porijeklu. Ali ja se neću pravdati ljudima koji bi najradije određivali ko je pravi musliman, pravi Bošnjak, pravi Bosanac, pravi građanin. Nisu oni mjerna jedinica mog identiteta.
Promjena imena je moje pravo. Kao što je svačije pravo da zadrži ime koje je dobio rođenjem. Ni jedno ni drugo ne dokazuje moralnu vrijednost čovjeka. Moral se vidi u tome da li kradeš ili ne kradeš. Da li lažeš ili govoriš istinu. Da li služiš građanima ili sebi. Da li šutiš pred nepravdom ili joj se suprotstavljaš. Da li koristiš vjeru kao štit za primitivizam ili je živiš kao obavezu da budeš bolji čovjek.
Zato neću prihvatiti da mi oni koji politiku razumiju kao plemensku prozivku drže lekcije o identitetu. Moj identitet nije slab zato što se zovem Dennis. Naprotiv, dovoljno je jak da ne zavisi od njihovog odobrenja. Moja vjera nije manja zato što moje ime nije po njihovom ukusu. Moje porijeklo nije izbrisano zato što sam izabrao ime kojim se predstavljam svijetu.
I na kraju, pravo pitanje nije zašto sam ja promijenio ime. To sam odavno objasnio. Pravo pitanje je zašto njima to toliko smeta. Zašto ih toliko uznemirava čovjek koji se ne uklapa u njihove ladice? Zašto misle da imaju pravo prebrojavati tuđe ime, vjeru i porijeklo?
Zato što im je lakše napasti ime nego odgovoriti na politiku. Lakše je brojati slova u tuđem imenu nego objasniti vlastite neuspjehe, korupciju, šutnju i političke trgovine. Lakše je proizvoditi histeriju oko identiteta nego građanima ponuditi ozbiljnu ideju, pošten rad ili trunku odgovornosti.
A ja im zato odgovaram mirno, bez dvojbe i potpuno jasno: zovem se Dennis Gratz. Rođen sam kao Muhamed Gracić. Bošnjak sam. Musliman sam. Bosanac i Hercegovac sam. I ništa od toga nije međusobno u sukobu.
Neću nikome polagati račune za vlastiti identitet, niti tražiti dozvolu da budem ono što jesam. Moje ime nije ni izdaja, ni manifest, ni politički trik. Ono je samo moje. A čovjek se, na kraju, ne mjeri imenom koje nosi, nego životom koji vodi.
Ako nekome nakon svih ovih godina i dalje najveći problem ostaje moje ime, onda to mnogo više govori o njemu nego o meni. Jer društvo u kojem je ime važnije od znanja, rada, integriteta i karaktera nije zdravo društvo. A način razmišljanja koji ljude svodi na “prava” i “pogrešna” imena nije pitanje politike, nego duboke nesigurnosti, primitivizma i potrebe da se drugima određuje kako smiju živjeti, vjerovati i zvati se.
Ja u takvom pogledu na ljude nikada nisam učestvovao. I neću”, napisao je Gratz.
Argument.ba
