Glavni junaci naše današnje priče su iščezli narod Skiti, čije je kraljevstvo uništeno nadiranjem Kelta i Tračana sa zapada i nomadskih Sarmata s istoka u 3. stoljeću prije nove ere. Ta je invazija praćena strahovitim razaranjem.
Jedan grčki hroničar zabilježio je da su Sarmati “uništili poražene i pretvorili velik dio njihove zemlje u pustinju”.
Iako su manje skitske države opstale još neko vrijeme na Krimu i u Trakiji, Skiti su se u idućih nekoliko stoljeća izmiješali s okolnim narodima te se njihov etnički identitet izgubio. Istočni Skiti imali su nešto drugačiju sudbinu od svojih zapadnih sunarodnjaka.
Oni su se pod pritiskom nomadskih naroda Xiongnu, Wusun i Yuezhi naselili u dolinu rijeke Ind, gdje su postali poznati kao Indoskiti. Nakon pada dinastije Han i sloma moći Xiongnua, Indoskiti su se nastanili na područje zapadnog kineskog pograničja, gdje su se do 11. stoljeća postepeno stopili s turkijskim stanovništvom.
Iako su Skiti nestali, njihovo se ime u Europi nastavljalo primjenjivati kao oznaka za divlje i ratoborne narode poput raznih germanskih skupina koje su prodrle na zapad tokom Velike seobe naroda. U 17. i 18. stoljeću u zapadnoj Europi često su Ruse nazivali Skitima, aludirajući na njihovu zaostalost i surovost.
U 19. stoljeću dogodio se obrat, pa su Skiti pod utjecajem romantizma postali slobodni plemeniti barbari, preci plavokosih i svjetlookih Indoeuropljana. Skitsko ili djelomično skitsko porijeklo spominje se u predaji naroda poput Oseta, Paštuna, Poljaka, Iraca, pa i naroda s naših prostora.
Argument.ba
