Svakog dana, često nevidljivo, hiljade ljudi brine o drugima. Majka koja noću ustaje uz bolesno dijete. Kćerka koja nakon posla odlazi da obiđe ostarjelog oca. Supružnik koji godinama njeguje partnera nakon teške bolesti. Medicinska sestra, odgajateljica, socijalni radnik. Briga o drugima je temelj svake porodice i svakog društva, a ipak o njoj rijetko govorimo.
Piše: Dajana Rikanović, psiholog
Ujedinjene nacije su 2023. godine proglasile 29. oktobar Međunarodnim danom brige i podrške, kako bi skrenule pažnju na vrijednost tog rada i na ljude koji ga obavljaju. Kao psiholozi, ovaj dan vidimo i kao priliku da postavimo važno pitanje: ko brine o onima koji brinu o drugima?
Kada briga postane teret
U radu sa klijentima često susrećemo ljude koji su godinama bili „jaki za sve“. Navikli su da njihove potrebe dolaze posljednje, da se ne žale i da izdrže. Dugotrajna briga o drugima, posebno kada je emocionalno zahtjevna, može dovesti do stanja koje u psihologiji nazivamo iscrpljenost njegovatelja.
Ona se ne javlja preko noći. Prvi znakovi su često suptilni:
- stalni umor koji ne prolazi ni nakon odmora
- razdražljivost, nestrpljenje, a zatim osjećaj krivice zbog toga
- gubitak interesa za stvari koje su nekada činile radost
- povlačenje od prijatelja i osjećaj usamljenosti
- poteškoće sa snom i koncentracijom
- osjećaj da „više ne mogu“, uz uvjerenje da nemaju pravo stati
Mnogi ove znakove ignorišu jer misle da je umor sastavni dio brige. Ali iscrpljena osoba ne može dugoročno pružati kvalitetnu podršku. Briga o sebi zato nije sebičnost. Ona je uslov da možemo biti tu za druge.
Šta možemo učiniti?
Prvi korak je dozvoliti sebi da priznamo da nam je teško. To nije slabost, nego iskrenost prema sebi.
Drugi korak je prihvatiti pomoć. Ljudi koji brinu o drugima često odbijaju pomoć jer ne žele nikoga opteretiti ili misle da niko neće uraditi stvari „kako treba“. Podijeliti obaveze s članovima porodice, prijateljima ili službama podrške nije odustajanje. To je način da se sačuva snaga.
Treći korak je pronaći makar mali prostor samo za sebe: šetnju, razgovor s prijateljem, nekoliko minuta tišine. Male stvari, ponavljane redovno, imaju veliki učinak.
I na kraju, kada osjećamo da nas teret nadilazi, razgovor sa psihologom može pomoći da ponovo pronađemo ravnotežu, razumijemo vlastite emocije i naučimo postaviti zdrave granice.
Podrška je zajednička odgovornost
Ovaj dan nas podsjeća i da briga ne bi trebala biti teret pojedinca. Svi možemo nešto učiniti. Možemo pitati prijateljicu koja njeguje roditelja kako je ona, ponuditi konkretnu pomoć umjesto općeg „javi ako ti nešto treba“ ili jednostavno reći „hvala“ onima koji svakodnevno brinu o drugima.
Jer onaj ko brine o drugima zaslužuje da se i o njemu brine.
Argument.ba
