Dvojica mladića koji su ljeta 1990. godine radili u jednom od hotela u Pitlochryju krenuli su 4. avgusta na šetnju uzvišenjima iznad zaseoka Calvine, u srcu škotskih visoravni.
Nešto poslije devet sati uvečer, dvadesetak minuta prije zalaska sunca, iznad ograde od bodljikave žice ugledali su nepomičan objekat u obliku dijamanta kako lebdi na sivom nebu.
Sklonili su se pod obližnje borove i posmatrali. Objekat je, prema njihovom iskazu, nepomično lebdio nekoliko minuta.
Nakon toga dolinom je proletio vojni avion i počeo kružiti oko objekta, sve dok ovaj naglo nije ubrzao vertikalno i nestao iznad oblaka.
Jedan od njih uspio je napraviti šest fotografija.
Sačuvan je samo jedan otisak, a fotografska analiza koju je fotograf i predavač Andrew Robinson prvi put objavio 2022. i dopunio 2024. nije na njemu pronašla nikakav trag montaže ili naknadne obrade.
Ko su bila ta dvojica mladića, ni nakon tri i po decenije, još se ne zna.
Slika koja nikad nije izašla u novinama
Film je odnesen na razvijanje, a snimci poslani glasgowskim novinama Daily Record.
Urednik fotografije, Andy Allen, prepoznao je da drži veliku priču, ali je nije odmah objavio.
U okolini Calvinea nalazi se nekoliko baza Kraljevskog ratnog vazduhoplovstva, pa je posumnjao da su dvojica šetača možda snimila nešto što nisu smjeli.
Umjesto naslovnice, poslao je kopiju najbolje fotografije poznaniku u RAF-u, press-oficiru za Škotsku Craigu Lindsayu, u bazu RAF Pitreavie Castle kod Edinburga.
Lindsay je snimak proslijedio nadređenima. Za nekoliko sati slučaj je preuzeo takozvani UFO desk britanskog Ministarstva odbrane, koji je zatražio svih šest fotografija, negative i razgovor sa svjedocima.
Kada je predao izvještaj, Lindsayu je rečeno da dalju istragu prepusti Londonu, i to je i učinio.
Mjesecima kasnije, tokom službenog boravka u ministarstvu, na zidu jedne kancelarije slučajno je ugledao uvećanu kopiju iste fotografije, prikačenu kao da je riječ o ozbiljnom predmetu proučavanja.
Daily Record nikad nije objavio priču, iako bi to za novine bila prilika decenije.
Prema Lindsayevim kasnijim izjavama, stručnjaci RAF-a za fotografiju su već tada, 1990. godine, pregledali snimke i nisu pronašli dokaze montaže ili naknadne obrade, provjeru koju će, tri decenije kasnije, na osnovu sačuvanog primjerka ponoviti i civilni analitičar Andrew Robinson, iako su metode i detalji tadašnje RAF analize ostali nepoznati.
Dosje koji je nestao na tri decenije
Nakon što je materijal 1990. godine dospio kod Ministarstva odbrane, fotografija tri decenije nije viđena u javnosti. Priča o Calvineu kružila je među ufolozima kao gotovo neprovjerena legenda.
Godine 2009. istraživački novinar David Clarke, tada angažovan na sređivanju hiljada nekad tajnih dosijea o NLO-ima za britanski Nacionalni arhiv, naišao je na blijedu fotokopiju crteža nepoznatog objekta pored aviona Harrier, prvi trag onoga što će kasnije postati poznato kao slučaj Calvine.
Clarke je pokušao pronaći originalne fotografije i negative, ali ih ni Daily Record ni Ministarstvo odbrane nisu mogli locirati.
Trag se izgubio na više od deset godina.
Istraga se ponovo pokrenula tek godinama kasnije, kada je Clarke, prema vlastitim navodima, došao u kontakt s bivšim službenikom odbrambene obavještajne službe.
Prema anonimnom izvoru s kojim je Clarke razgovarao, slučaj nije zatvoren zato što istražitelji nisu mogli utvrditi šta je objekat, nego zato što jesu utvrdili: prema riječima tog izvora, u pitanju je napredna vojna letjelica koja u tom trenutku nije pripadala Britaniji.
Godine 2021. Clarke je konačno pronašao i samog Craiga Lindsaya, tada već u penziji.
Ispostavilo se da je bivši press-oficir čitavo vrijeme čuvao jedan primjerak fotografije, u koverti u kojoj je 1990. stigla iz Glasgowa.
Šta pokazuje analiza
Clarke je sačuvani snimak dao na analizu Andrewu Robinsonu, predavaču fotografije na Sheffield Hallam University.
U detaljnoj fotografskoj analizi Robinson je utvrdio da fotografski papir i koverta datiraju iz odgovarajućeg perioda, da se zrno filma podudara po čitavoj površini snimka bez ijednog traga spajanja ili naknadne montaže, te da su vremenski uslovi vidljivi na fotografiji u skladu s dostupnim meteorološkim zapisima za centralnu Škotsku 4. avgusta 1990.
Ako je avion u pozadini zaista Harrier i ako su procjene udaljenosti tačne, Robinson je izračunao da je avion bio oko 755 metara od kamere, a objekat otprilike na pola puta između ograde i aviona. Objekat je procijenjen na 30 do 40 metara dužine i 8 do 12 metara visine.
Robinson je pretpostavio i da bi to mogao biti zmaj ili radio-upravljani model, ali uz uslov: takav objekat bio bi dug najmanje 20 do 30 metara.
Razmotrio je i mogućnost da je riječ o odrazu stijene na površini obližnjeg jezera, ali ju je odbacio: donja polovina objekta na fotografiji svjetlija je od gornje, dok bi kod stvarnog odraza u vodi trebalo biti obrnuto.
Robinson zaključuje da je prizor bio stvaran i da se nalazio ispred kamere. Ako je nešto i bilo namješteno, namješteno je u samoj sceni.
Bez originalnih negativa, ipak, prevara izvedena pred objektivom ne može se u potpunosti isključiti.
O prirodi samog objekta, piše Robinson, dostupni podaci ne dozvoljavaju nikakav zaključak.
Godine 2026. Andreas Zätterqvist i Oskar Jungell objavili su u švedskom časopisu UFO-Aktuellt analizu u kojoj tvrde da je snimak prevara izvedena modelima obješenim u prvom planu, i da RAF te jeseni nije izvršio nikakvu dublju tehničku provjeru.
Robinson je na to odgovorio dvodijelnim tekstom: najveći dio dokumentacije nedostaje, a tip aviona se, po njemu, ne može sa sigurnošću utvrditi.
Clarke je 2021. godine zaključio da su snimci vjerovatno prevara, 2022. da prikazuju tajni američki program, a 2023. da više ne zna šta da misli.
Ljudi u tamnim odijelima
Bivši kuhar Richard Grieve ispričao je istraživačima da je ljeta 1990. radio u kuhinji hotela Fisher's u Pitlochryju, zajedno s dvojicom kuhara, jednim za doručak i jednim za povrće. Na tom poslu ostao je deset mjeseci.
Grieve se istraživačima prvi put javio u julu 2022, kada je kontaktirao Philipa Mantlea, a njegov iskaz je detaljnije predstavljen u dokumentarcu The Program.
Prema njegovom svjedočenju, jedne kišne večeri, dok su bili na pauzi, ispred hotela se zaustavio crni automobil.
Iz njega su izašla dvojica muškaraca u tamnim odijelima, pozvali su kuhare i s njima razgovarali napolju, na kiši.
Kolege su se vratili blijedi i uznemireni. Grieve kaže da su poslije toga pili, uzimali slobodne dane i spavali u automobilima ispred hotela, a četiri sedmice kasnije nestali su bez traga.
Clarke u tekstu iz 2024. bilježi i drugačiji detalj: po Grieveovom kazivanju došla su tri muškarca, a dvojica su se predstavila kao pripadnici Kraljevske mornarice.
Grieve je također rekao da nijedan od dvojice kuhara nije bio Kevin Russell. Clarke ih do danas nije uspio pronaći.
Jedini trag identiteta nalazi se na poleđini otiska: ime “Kevin Russell”, koje su upisali fotografi Daily Recorda u Glasgowu, neposredno prije nego što su snimak poslali RAF-u. Nije potvrđeno da je to ime pripadalo fotografu.
Tim je kontaktirao više od 200 ljudi tog imena u Škotskoj i van nje, a uže je provjerio oko 140 muškaraca odgovarajuće dobi.
Godine 2023. pronašli su čovjeka koji je 1990. i 1991. radio kao kuhinjski pomoćnik u hotelu Pitlochry Hydro.
On negira da zna bilo šta o viđenju i ne može objasniti zašto se njegovo ime našlo na poleđini snimka.
Dijamantasti objekat iznad Calvinea, tridesetak godina kasnije, nije uvjerljivo povezan ni s jednim javno poznatim vojnim programom.
Do 2076. godine
Prema Clarkeovim navodima, Nacionalni arhiv Ujedinjenog Kraljevstva objavio je 2009. dio dokumentacije o Calvineu: dvije fotokopije lošeg kvaliteta, snimljene sa providnih folija.
Originalni dosje, DEFE 24/1940, i dalje je zatvoren. Na osnovu izuzeća iz člana 40 Zakona o slobodi informacija, koje štiti lične podatke trećih lica, otvara se 1. januara 2076. Digitalna kopija istog dosjea dostupna je s imenima prekrivenim crnim flasterom.
Clarke upozorava da to nije izuzetak: imena svjedoka i službenika koji su obrađivali njihove prijave drže se u tajnosti od 2005, ponekad i do osamdeset godina. Zapečaćen je identitet, ne dokaz.
Fotografija je javna od 2022, kada ju je Clarke prvi put objavio. Imena dvojice mladića ostaju nepoznata do 2076.
To je gotovo osamdeset šest godina nakon te večeri.
Argument.ba
