Moram priznati da sam zgrožen bezosjećajnošću kojom je javnost dočekala vijest da je supruga Denisa Zvizdića od sarajevskog „Pokopa“ dobila jednokratnu novčanu pomoć zbog bolesti supruga.
Ljudi, ima li u nama više imalo empatije?
Prije nego što osudimo čovjeka, pokušajmo samo zamisliti kako mu je.
Denis Zvizdić tek nepune tri decenije živi od javnih funkcija, prvo kao istaknuti kadar SDA, a potom NiP-a. Za sve to vrijeme morao je podnositi teret premijerskih, predsjedavajućih, poslaničkih i drugih odgovornih funkcija. Danas, prema objavljenim podacima, njegova mjesečna primanja u Parlamentu BiH iznose tek nešto više od 7.000 KM, uz angažman na Arhitektonskom fakultetu, te angažman na osiguranju zahtjevnih urbanističkih i građevinskih dozvola na arhitektonske projekte koje pečatom ovjerava njegov sin.
Ali tu njegovim mukama nije kraj.
Njegova supruga Samira također je žrtva surovog sistema. Kao šefica službe u javnom preduzeću „Pokop“, sa objavljenom osnovnom platom od oko 2.500 KM, ona, koliko je javnosti poznato, nema ni vlastitog službenog vozača, ni vlastiti službeni automobil.
Možete li zamisliti takvo poniženje?
Žena je, praktično, prinuđena da se snalazi i, kada prilike dozvole, koristi pogodnosti službenog automobila i vozača svoga supruga. Dok se neki razmeću privatnim automobilima, Zvizdići su dovedeni dotle da moraju racionalizirati čak i službeni prijevoz.
Zato smatram da vraćanje nekoliko hiljada maraka pomoći „Pokopu“, nakon što je slučaj dospio u javnost, ne smije biti kraj ove priče.
To mora biti početak naše solidarnosti.
Predlažem da se odmah obratimo humanitarnoj organizaciji Pomozi.ba sa zahtjevom da pokrene akciju:
„POMOZIMO DENISU – NAŠE MALO NJEMU ZNAČI MNOGO“
Treba otvoriti humanitarni telefonski broj na kojem bi svaki građanin jednim pozivom mogao donirati 2 KM.
Jer, budimo ljudi: nama dvije marke možda ne znače mnogo. Ali kada se skupe hiljade takvih poziva, čovjek koji prima nešto više od sedam hiljada maraka mjesečno konačno bi mogao malo mirnije gledati u budućnost.
Ali ne smijemo stati na telefonima.
Predlažem da se nakon sljedeće džume, u džamijama širom Bosne i Hercegovine i naše dijaspore, organizira sergija za Denisa.
Od Sarajeva do Cazina, od Tuzle do Mostara, pa sve do naših džemata u Beču, Grazu, Minhenu, Frankfurtu, Stockholmu i St. Louisu — neka svako da koliko može.
Neko marku.
Neko dvije.
Neko pet.
Ko je imućniji, neka ne žali ni deset.
Jer naše je malo — Denisu mnogo znači.
Posebno apelujem na penzionere da se uključe. Znam da nije lako odvojiti dvije marke od penzije, ali neka pomisle koliko je tek teško skoro trideset godina živjeti od premijerskih, poslaničkih i predsjedavajućih plata.
Solidarnost se upravo tada pokazuje.
Ako akcija uspije, možda bismo u drugoj fazi mogli razmišljati i o trajnom rješenju: da se formira Fond za pomoć dugogodišnjim funkcionerima koji teško sastavljaju kraj s krajem između dvije budžetske plate.
Jer danas Denis, sutra Dino, preksutra Čampara, a onda – ko zna ko.
Ne okrećimo glavu od tuđe nevolje.
Nazovi. Doniraj 2 KM.
Poslije džume — pravac sergija.
POMOZIMO DENISU!
