Postoji jedan neispisani ugovor koji se nudi Bošnjacima u ovoj regiji. Možeš biti folklorni Bošnjak i tada si svugdje dobrodošao. Možeš nositi fes na kulturnoj manifestaciji. Možeš kuhati bosanski lonac na nekom festivalu raznolikosti. Možeš biti egzotičan, topao, gostoljubiv, duhovit. Možeš imati svoju džamiju, svog muftiju, svoju baklavu.
Dok si ukras, dok si ambijent, dok si folklor, svi te vole kao infantila u porodici. Svi te citiraju kad govore o toleranciji. Ali čim sjedneš za isti politički sto, čim podigneš ruku i kažeš- i ja ovdje odlučujem -nešto se dogodi. Odjednom više nisi “dobri Bošnjak”. Odjednom si problem. Odjednom si, i tu dolazimo do njihove omiljene riječi, ekstremista. Pa još i islamski.”
Jedan hrvatski desničar na X-u to je napisao mirno, gotovo dobronamjerno, kao da dijeli kakvu kletu životnu mudrost: “Hrvatima u pravilu ne smeta islam kao religija. Smeta im politički balinluk koji ga često prati.”
Pročitajte još jednom. Polako.
Tu je sve u jednoj rečenici. Cijela arhitektura doživljaja Bišnjaka i islama. U toj jednoj rečenici, bez maske, bez diplomatskog premaza izrečena je suština jednog političkog projekta koji traje decenijama i kod komšija i kod susjeda i koji se, ma koliko puta bio raskrinkan, uvijek vrati u novom pakovanju s istom sadržinom.
Kad je Bošnjak OK?
Islam je u redu. Džamija je u redu. Bošnjaci su OK. Muftija koji govori o suživotu-i to je pohvalno, ide u prospekt. Islamska zajednica koja ove godine slavi 110 godina institucionalnog priznavanja u Hrvatskoj — divno, europski, model za druge. Milina. Muftija Aziz ef. Hasanović kaže da je Hrvatska europski model suživota i nitko tome ne prigovara.
Jer sve je to kultura. Sve je to baština. Sve je to ono što se stavlja u okvir i vješa na zid. Tako i treba.
Ali…
Problem nastaje kad Bošnjak izađe iz okvira folklornosti manjine.
Postoji jedan neispisani ugovor koji se nudi Bošnjacima u ovoj regiji. Ponuda je jasna, samo je nitko ne izgovara naglas. Možeš biti folklorni Bošnjak i tada si dobrodošao. Možeš nositi fes na kulturnoj manifestaciji. Možeš kuhati bosanski lonac na nekom festivalu raznolikosti. Možeš biti egzotičan, topao, gostoljubiv, duhovit. Možeš imati svoju džamiju, svog muftiju, svoju baklavu. Možeš biti dio bogate kulturne baštine regije – onaj ” orjentalni začin” kako ga zovu bez kojeg jelo nije jelo. Dok si sve to-dok si ukras, dok si ambijent, dok si folklor -svi te vole kao infantila u porodici. Svi te citiraju kad govore o toleranciji. Svi te stavljaju na razglednice.
Kad folklor postaje “ekstremizam”
Ali čim sjedneš za sto -čim podigneš ruku i kažeš- i ja ovdje odlučujem -nešto se dogodi. Nešto nevidljivo, ali opipljivo kao armirano-betonski zid. Odjednom više nisi folklorni Bošnjak. Odjednom si problem. Odjednom si, i tu dolazimo do omiljene riječi, ekstremist. Pa još i islamski.
Nije se promijenilo ništa u tebi. Promijenilo se samo to što si prestao biti dekoracija i počeo biti politički sudionik.
Prošlog vikenda u Zagrebu se desilo nešto što bi, da je ijedna institucija u ovoj regiji ozbiljna, moralo imati ozbiljne posljedice. Ultrakonzervativna udruženja Vigilare i Ordo Iuris, uz blagoslov američkog Heritage Foundationa, organizirali su skup pod nazivom TradFest. Na njemu je jedan čovjek s Tuđmanovog sveučilišta -što samo po sebi zaslužuje posebnu kolumnu- predstavio kartu podjele Bosne i Hercegovine. Treći entitet. Hrvatska republika. Sve lijepo ucrtano, sve lijepo prezentirano, u srcu europske prijestolnice, uz kavu i simultano prevođenje.
BiH je, zaključili su, “neuspjela država.”
Kutija za folklor
I dok je dio hrvatske javnosti to osudio, dotle je Marina Pendeš, zastupnica HDZ-a u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, stala pred kamere i rekla nešto što bi moralo odjeknuti puno glasnije nego što je odjeknulo:
“Meni se baš sviđa ona mapa koja je prikazana.”
Ona mapa. Ona mapa na kojoj se Bosna siječe, dijeli, reorganizira. Ona mapa na kojoj Bošnjaci dobivaju svoju “republiku” — uredno ograđenu, lijepo obilježenu, s imenom koje zvuči kao kategorija, a ne kao narod. Bošnjačko-muslimanska republika. Ne Bosna i Hercegovina. Ne država tri naroda. Nego geto-kutija s natpisom, u kojoj folklorni Bošnjak konačno može biti koliko hoće folkloran jer više ne izlazi iz kutije i ne smeta “nikome za stolom”.
Pendeš je dodala da je konferencija održana u Zagrebu jer se bojala da u Sarajevu ne bi bila odobrena. U institucijama čija je ona izabrana zastupnica. Zastupnica naroda koji živi u toj državi, onoj istoj koja je, eto, “neuspjela”.
Sad zamislite obrnutu situaciju. Zamislite bošnjačkog zastupnika koji odlazi u Ankaru, tamo organizira konferenciju o “neuspjeloj hrvatskoj politici u BiH” i vraća se s mapom govoreći — baš mi se sviđa. Zamislite naslovnice. Zamislite reakcije. Zamislite koji bi se svi visoki predstavnici i koja bi se sve europska kancelarija oglasili do popodneva.
Ali to bi bio ekstremizam.
Pendeš je samo, navodno, zabrinuta zastupnica.
I tu se vraćamo na onaj tweet s početka. Na onu rečenicu koja zvuči kobiva umjereno. “Ne smeta nama islam. Smeta nam politički balinluk.”
Balinluk. Turska posuđenica koju su pronašli upravo za ovu prigodu. Dakle, ne “politika”, ne “utjecaj”, ne “zastupljenost” nego balinluk. Previše vas je. Preglasni ste. Previsoko ste stigli.
Ali da razumijemo ne smeta vam religija. Ne smeta vam džamija. Ne smeta vam ni Bajram ni Ramazan ni teravija. Ne smeta vam čak ni 110 godina institucionalnog islama u Hrvatskoj, za koji ste glasali i koji slavite kao dokaz vlastite civiliziranosti.
Bošnjak in fabula!
Smeta vam Bošnjak koji iz te džamije izađe i krene prema instituciji s namjerom da u njoj participira i odlučuje.
Dok je u džamiji, naime, pobožan je. Duhovit. Tradicija. Čak i simpatičan, na distanci.
Čim izađe i krene prema institucionalnoj vlasti postaje prijetnja. Postaje “politički islamiziran”. Postaje oličenje balinluka. Postaje ekstremizam.
Nije se promijenio čovjek. Promijenila se destinacija i odrednica onoga šta smije i pogotovo šta ne smije.
Nije ovo priča samo o hrvatskoj politici. Nije ovo napad na sve Hrvate u BiH čiji su legitimni politički interesi stvarni. Pendeš je u pravu da je etničko čišćenje nad Hrvatima dokumentirana historijska činjenica. Ali etničko čišćenje nije argument za novu kartu. Etničko čišćenje je argument za pravdu, za povratak, za procesuiranje, ne za ucrtavanje novih entiteta koji bi Bošnjake institucionalno zatvorili iza granica koje su za njih osmislili drugi.
Ono što TradFest radi, zakljzčimo, nije odgovor na historijsku nepravdu. To je njena zloupotreba kao alata. Alata u projektu gdje folklorni Bošnjak ostaje dobrodošao u svom entitetu, iza svoje granice, s mapom koju su mu nacrtali u Tuđmanovoj dvorani, a svaki Bošnjak koji tu mapu odbije postaje, naravno, ekstremist.
Islamska zajednica u Hrvatskoj proslavila je 110 godina. Lijepo. Stvarno lijepo. Suživot je moguć, i postoji, i vrijedi ga čuvati. Ali suživot koji vrijedi nije onaj u kojem smiješ biti prisutan sve dok ne postaneš politički subjekt. Nije onaj u kojem te cijene kao muzejski eksponat, a ne kao ravnopravnog, politički ravnopravnog sugrađanina. Nije onaj u kojem imaš slobodu biti folokloran koliko god hoćeš sve dok ne pokušaš biti slobodan na način koji nekome smeta.
Onaj desničar na X-u mislio je da je rekao nešto umjereno. Nešto s čime će se složiti i prosječan centrist koji ne želi biti označen kao nešto loše.
Ali rekao je točno ono što misli.
Dobar Bošnjak je folklorni Bošnjak. Čim postane politički osviještena i akrivna jedinka, postaje “ekstremist”. I dok god to ostaje neizrečeno naglas, dok god prolazi kao “umjerenost” i “analiza” i “zabrinutost za demokraciju” ništa se od ovoga neće promijeniti. Jedino što se mijenja jest pakovanje. Sadržina je uvijek ista: Islam je ok. Vi Bošnjaci koji se bavite politikom niste. Sramno!
Argument.ba
