U 18. vijeku, u jednom malom njemačkom selu, živio je dječak koji je brojeve vidio drugačije od svih ostalih. Zvao se Karl Fridrih Gaus. Nije bio samo dobar. Bio je nešto više. Kada bi učitelj postavio pitanje, on zapravo nije “razmišljao”, već bi odmah odgovarao. Kao da se brojevi sami slažu u njegovoj glavi, spremni, uređeni, neizbježni.
Drugovi iz razreda su ga gledali u tišini, sa čuđenjem, bez vremena čak i da pokušaju. Učitelj je, međutim, počeo da se osjeća izazvano.
Jednog dana odlučio je da ga stavi na probu. Ili možda samo da ga na kratko ućutka. Odsječnim tonom je rekao:
“Izračunaj zbir brojeva od 1 do 100.”
Bio je uvjeren da će dječak provesti čitav čas sabirajući, jedan po jedan broj, polako. Dug i dosadan zadatak, savršen da ga zaokupi.
Ali posle samo nekoliko trenutaka, Gaus je podigao pogled i odgovorio:
“5050.”
Tišina.
A zatim i šamar.
“Zar me praviš budalom? Gdje su proračuni?”
Dječak se nije naljutio, nije se branio. Blago se nasmešio, sa onom razoružavajućom smirenošću nekoga ko vidi nešto što drugi još ne vide.
“Pronašao sam obrazac”, rekao je tiho.
I počeo da objašnjava:
“1 + 100 = 101
2 + 99 = 101
3 + 98 = 101…”
I tako dalje.
“Ima 50 parova. Svi daju 101.
50×101=5050.”
U toj učionici, u tom trenutku, nije nastao samo odgovor, nastala je ideja. Drugačiji način gledanja na brojeve. Iz te intuicije kasnije će proizaći formula koja će ostati zauvijek upisana u historiji:
n×(n + 1)÷2
Ali učitelj to u tom trenutku nije mogao da zna.
Nije mogao da zna da je upravo ošamario dječaka koga će svijet pamtiti kao Karla Fridriha Gausa, jednog od najvećih matematičara svih vremena.
Ponekad je šamar samo trenutak bijesa.
Ali genije, genije je onaj tihi trenutak u kome neko vidi dalje od drugih. I zauvijek promijeni način na koji svijet razume stvarnost.
Argument.ba
