Uspjeh Bosne i Hercegovine glavna je tema već danima u regionu, ali i mnogo dalje. Cijeli svijet bruji o eliminaciji Italijana i herojskom podvigu Zmajeva. Zahvaljujući našim ljudima u inostranstvu, priča dopire daleko, baš onakva kakvu treba svi da čuju – istinita.
Arnela Muminović je Trebinjka koja živi godinama u Danskoj, gdje radi kao sportska novinarka i komentatorka za dansku televiziju DR1. Ona je sada jednoj od najhladnijih evropskih nacija otkrila više detalja o slavlju Bosne i Hercegovine, ali i Dance potom upoznala i sa nekim ne baš lijepim stvarima vezanim za našu državu i njen sport.
Kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini, Arnela je izbjegla u danski gradić Viborg, a sada živi u Kopenhagenu. Arnela je kao i svi drugi Bosanci i Hercegovci emotivno doživjela veliki uspjeh bh. fudbalske reprezentacije i njen plasman na Svjetsko prvenstvo.
Njen dnevni boravak bio je ukrašen danskim i bosanskim zastavama, a na dva različita ekrana prikazivala su se dva izvođenja jedanaesteraca.
Na jednom ekranu, dansko ljeto na Svjetskom prvenstvu je izgubilo snagu, zbog poraza od Češke, na drugom, Bosna i Hercegovina se probila do svog drugog Mundijala ikada nakon pobjede nad Italijom.
“Mislim da ljudi ne razumiju u potpunosti koliko to znači bosanskom narodu. I onima koji žive u zemlji, ali i Bosancima izvan zemlje, te ljudima koji sebe smatraju polu-Bosancima”, kazala je u razgovoru za danski Dr.dk.
“Po slikama iz Sarajeva, pomislio bi čovjek da su osvojili Svjetsko prvenstvo”, poručila je.
Za Arnelu Muminović, praćenje bh. reprezentacije pomalo je kao jurenje po prometnoj gužvi u Bangkoku u tuk-tuku. Srce joj lupa, dlanovi se znoje.
„Uvijek je to vrlo posebno putovanje, usponi i padovi i vrlo kaotično. Uvijek postoje izazovi i drama, a kad se pojave, još uvijek imate nadu da će sve uspjeti“, kaže ona i dodaje: “Nije dobro za moj živčani sustav i upravljanje otkucajima srca gledati ove utakmice.”
“Naježim se kad vidim te slike”, kaže Arnela Muminović dok govori o slavlju u noći sa utorka na srijedu u Sarajevu, Zenici i mnogim drugim gradovima u Bosni i Hercegovini.
“Čini se kao da cijela Bosna stoji i raduje se. Ali nažalost to jednostavno nije istina. U Bosni ima mnogo onih koji žive u srpskom dijelu i oni ovo ne vide kao trijumf. “
Historijski gledano, balkanska nacija je podijeljena zemlja otkako je Bosna i Hercegovina proglasila neovisnost od Jugoslavije 1992. godine. Od tada, zemlju obilježavaju duboke etničke podjele, s tri etničke skupine – Bošnjacima, koji su Muslimani, bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima – u sukobu.
“Nadate se da će ovakvi trenuci, kada se kvalificirate za završni krug, pomoći ujediniti zemlju, kaže Arnela Muminović i dodaje: “Držim fige da će to probuditi malo nade u vrlo teškoj svakodnevici u Bosni, jednoj od najsiromašnijih zemalja Evrope.”
Dobro upućeni danski novinari pišu da se “u fudbalskom savezu odgovornost također rotira prema etničkoj pripadnosti između muslimana, katolika i pravoslavaca, te stoga reprezentativci imaju puno veću ujedinjujuću ulogu nego što se to može zahtijevati od regularne fudbalske ekipe.
“To je fragmentirana reprezentacija, ali je i tim koji se okuplja kako bi predstavljao Bosnu i Hercegovinu. Mnogi igrači su mladići koji su rođeni izvan Bosne, ali i dalje osjećaju snažnu povezanost s tom zemljom. I čini se da im to najviše znači“, kaže Muminović.
Kako navode Danci, odlučujuće su penale postigli isprva 18-godišnji Kerim Alajbegović protiv Velsa, a kasnije 21-godišnji Esmir Bajraktarević. Dva igrača rođena u Njemačkoj, odnosno Sjedinjenim Državama.
“Bajrakterevićevi roditelji su iz Srebrenice i pobjegli su nakon genocida 1995. To je priča o igračima koji vraćaju Bosni, iako više tamo ne žive”, kaže Arnela.
Posljednji put kada je Bosna i Hercegovina sudjelovala na SP-u bilo je 2014. godine. U to vrijeme, tim se sastojao od onoga što se smatralo zlatnom generacijom.
Igrači poput Asmira Begovića, Emira Spahića, Seada Kolašinca, Miralema Pjanića i Vedada Ibiševića nosili su plavi dres na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. I onda naravno Edin Džeko. Apsolutna zvijezda tima, tada i sada.
“Gotovo da nemam više riječi za njega. Toliko je impresivan”, kaže Arnela Muminović.
“Ima 40 godina, igra 120 minuta protiv Italije, iako tokom utakmice slomi ključnu kost. On je simbol bosanske reprezentacije. Rođen je u Bosni i živio je u Sarajevu tokom četiri godine opsade. Igrao je nogomet na ulicama dok su na krovovima bili snajperisti, a na ulicama bombe”, dodala je.
Edin Džeko je zabio izjednačujući gol protiv Velsa koji nas je poslao kasnije na penale. Za Bosnu je odigrao 148 utakmica i postigao 73 gola.
“Mnogi drugi njegovih godina bi se samo koncentrirali na klupski nogomet. Ali za njega je reprezentacija najvažnija stvar. Prije i poslije utakmice protiv Italije, također je rekao da “tu sam koliko god me želite”. Tu je da toj zemlji da sve”, kaže Arnela Muminović, koja predviđa, međutim, da će nastup na Mundijalu biti i kraj njegove reprezentativne karijere.
“Za Bosnu je to jednostavno puno, puno veće od Svjetskog prvenstva i nogometa, i toliko je lijepih priča vezanih uz ovu reprezentaciju da sjediš i gledaš ovakvu utakmicu i misliš: “Vau, ovo puno znači.”
Argument.ba
