Tornjak, snažan, miran i odan planinski pas, prije osam godina je i zvanično priznat kao autohtona pasmina. Ima svoju himnu, spomenik, poštansku markicu – ali nema ono najvažnije: sistemsku brigu. Uzgajivači upozoravaju da je tornjaka sve manje i da prijeti opasnost da ovaj bosanskohercegovački pas potpuno nestane s naših prostora.
Kinološki sudija Slobodan Ličanin podsjeća za N1 da tornjak stoljećima čuva čovjeka i stada na planinama, posebno na Vlašiću, gdje se i vezuju prvi pisani tragovi o njemu. U lovačkim priručnicima još ranije je bio obavezan crtež tornjaka s kratkim opisom, a sredinom 19. stoljeća u đakovačkoj biskupiji napisan je i prvi detaljan opis ovog pastirskog psa.
Tek 2017. godine, na Međunarodnoj izložbi u Lajpcigu, tornjak je zvanično priznat kao autohtona pasmina. Od tada se često spominje kao ponos Bosne i Hercegovine planinski ljepotan, pitom u kući, a beskompromisan čuvar na svom terenu. Travnički uzgajivač i veterinar Alen Salkić podsjeća da je tornjak dobio i himnu, spomenik u Travniku, poštansku markicu, pa čak i svoj lik na stećku iz 15. stoljeća.
„Na stećku sam ga našao ljudi su očito željeli da s njima ‘ode’ i njihov pas. To drugi narodi nemaju. Tornjak je zaista postojao ovdje, mi možemo biti ponosni. Kakav narod, takav pas: pitom, miran, lijep, veliki planinski pas prilagođen teškim uslovima naših planina“, kaže Salkić.
Ipak, iza priče o ponosu stoji i vrlo sumorna slika. Uzgajivači upozoravaju da država gotovo nikako ne stoji iza očuvanja ove pasmine. Nema programa podrške, nema ozbiljne strategije, a sve se svodi na entuzijazam pojedinaca koji polako odustaju.
„Država nije pokazala pravi interes za tornjaka. Bilo je nekih manjih poteza, ali stvarnog fokusa na autohtonu pasminu nema. Zbog toga ih gubimo bukvalno sto posto“, upozorava Salkić.
Da je situacija ozbiljna, potvrđuje i Ličanin: nekada jaki klubovi uzgajivača danas praktično ne postoje. U Travniku, srcu tornjaka, nema više aktivnog kluba, a na ulicama je više stranih pasmina nego „našeg“ psa.
„Spala je knjiga na dva slova. Imamo more stranih pasmina, a tornjaka jedva da viđam“, kaže Ličanin.
Ako bosanski tornjak nestane, to neće biti samo gubitak jedne pasmine, nego dio gubitka identiteta. Tornjak je dio priče o bosanskom čovjeku, njegovim planinama, stadu, kući i dvorištu. Hoćemo li ga sačuvati ili pustiti da ode u prošlost pitanje je na koje odgovor daje cijelo društvo, i to vrlo brzo.
Argument.ba
