(II. dio)
Za većinu onih koji su služili vojsku u mirnodopsko vrijeme, vojnički dani su im mahom ostali u lijepom i dugotrajnom sjećanju, a pogotovu prijateljstva koja su nastajala u to vrijeme, pamte se kao vječna. I pored teških, izazovnih i napornih momenata, kod većine preovlađuju oni pozitivni događaji, te ih se rado i sa sjetom sjećamo.
Piše: Hakija Karić/Foto: H. Karić & prijatelji

Dolazak u Negotin
U Negotin smo stigli 31. jula u kasnim večernjim satima. Odmah nakon izlaska iz voza do nas je došao jedan oficir, poslije sam saznao da se prezivao Manojlović i da je imao čin potporučnika, s nekoliko vojnika, pitajući da li smo došli na odsluženje vojnog roka. Kad smo rekli da smo tu baš zbog toga, ponudio je da odmah s njima krenemo u pravcu kasarne i da možemo u kasarni prespavati, ali nam je napomenuo da to nismo obavezni i da možemo o svom trošku ostati u gradu, te ujutro do 8 sati doći u kasarnu.
Prihvatli smo njegovu ponudu i ubrzo se našli pred velikom kapijom I tablom na kojoj je pisalo kasarna “Hajduk Veljko”. Pokazano nam je gdje ćemo tu noć prespavati, te nam je rečeno da ćemo ujutro, u četvrtak 1. avgusta, nakon doručka biti obaviješteni o daljim koracima i zaduživanju vojne opreme.
Ustaj vojskooooo
Ne znam kada sam zaspao, ali podugo sam se vrtio na novom krevetu i čini mi se da samo što sam oči zaklopio, spavaonom se prolomilo: Ustaj vojskooo!


Pogledao sam začuđeno oko sebe. Bilo je 5 sati i 20 minuta. Tada mi je Samir na um pao. Nakon što smo se razdvojili, njega sam tek poslije tri mjeseca opet vidio u stacionaru izvan kasarne, a morao sam otići kad me je iznenada zub zabolio, gdje je on ubrzo nakon dolaska i kraće vojne obuke, prešao da, kao budući student medicine, asistira i stiče iskustva.
Prvi dan
Prvi dan u vojsci mi je ostao tako jasno urezan u memoriju i svega se sjećam kao da se sve jučer dogodilo.
S vojnicima iz spavaone gdje smo prespavali, a bio je to prvi vod treće čete, sam otišao u kuhinju na doručak. Postojao je uređen – rotirajući sistem – kad koja jedinica ulazi da objeduje, zbog ograničenih mjesta, tako da je to funkcioniralo izuzetno dobro i niko nije bio zakidan.
Pored mene, primijetio sam na doručku još nekoliko novopridošlih vojnika koji su to jutro doručkovali u civilnoj opremi. Bili smo svojevrsna atrakcija, tkz. gušteri, čijem se dolasku uvijek obraduju oni koji imaju više vojnog „staža” od njih samih.
Oni s najdužim stažom u kasarni nazivani su „džombe” i povremeno su se za vrijeme jela oglašavali na način da bi jedan kašikom ili nožem nekoliko puta lupnuo jako od stol ili tablet na kome je bila hrana, te iz sveg grla viknuo: slušaj ´vamo i javljaj se – prijatno najstarija! Nakon nekoliko trenutaka iz mnogih smjerova bi, kao odgovor onih koji su bili najbliži odlasku kući, odjeknulo: Hvala!
Dežurni oficiri koji su bili zaduženi za red u kuhinji mahom nisu dozvoljavali ovakve postupke, ali koliko god se to pokušavalo spriječiti, nije se moglo iskorijeniti i svako malo bi se začulo: slušaj ´vamo i javljaj se! jer se neprestano neko “skidao”, tj. završavao svoj vojni rok u kasarni.
Nakon doručka mi „gušteri“ smo odvedeni prvo na šišanje i kupanje, pa onda do jedne zgrade u sklopu kasarne koja se zvala „intendanski servis”, gdje smo u velikoj prostoriji, nalik sportskoj dvorani, zadužili ono što nas tog dana sleduje: vojnu opremu – radnu i paradnu, tj. svečanu. Sve što smo trebali bacano je na šatorsko krilo koje je bilo prostrto ispred nas. Tu smo odmah obukli vojnu opremu a našu civilnu potrpali u za to unaprijed spremljene transportne vreće koje su ubrzo poštom poslate na naše adrese stanovanja.
Nakon što nam je rečeno da smo gotovi, sakupili smo sva četiri kraja šatorskog krila u zavežljaj, te kao čergari zabacili ga na leđa. Na hodniku su čekali vojnici čiji zadatak je bio da nas odvedu na slikanje za vojne knjižice, te do zgrada gdje smo unaprijed i po „VESu-vojno evidencionoj sposobnosti“ raspoređeni. Većina nas je imala “VES”-motorizovana pješadija, graničari, na tromeđi Jugoslavija-Bugarska-Rumunija.
Klasa – avgustovska
Tog prvog dana se desio interesantan i spontan događaj koga dobro pamtim i dandanas. Naime, dok smo taj dan “vodani” s jednog mjesta na drugo, iskoristio sam kratku pauzu te izašao pred jednu od zgrada da ispušim cigaretu.

Ispred zgrade su tri vojnika upravo kopali neki kanal. Kad su me ugledali, nasmijali su mi se a ja sam im tada priao i ponudio Drinom sarajevskom, to su oni i prihvatli.
Nakon nekoliko trenutaka, jedan od njih me upita kako se zovem, na ta sam mu odgovorio: Hakija iz Brčkog.

Odmah zatim upita me drugi: koja si klasa?
Gledao sam ga s nevjericom jer mi nije bilo jasno šta me pita.
- Nemam pojma – odgovorio sam, a sva trojica su se grohotom zasmijali.
- Pa kako ne znaš. To moraš znati. Kad si došao ovdje? – upita opet jedan od njih.
- Danas, sinoć. U pozivu piše da se ovdje moram javiti 1. avgusta – rekoh zbunjen.
- Eto – reče opet jedan od njih – došao 1. avgusta, znači avgustovska klasa.
- Aha, sad kontam – odgovorih.
Na kraju se javi i onaj treći te reče da su i oni avgustovska klasa!
Ostah iznenađen kad mi je to rekao jer nisam mogao vjerovati da su došli istog dana kao i ja a već kopaju kanale.
Nakon što vidje moje iznenađenje, ležerno prozbori: da, avgustovska klasa, ali od prošle godine!!
U moru dobrih insana bude i poneki loš
Kao što napisah, bio sam u trećoj četi kojom je komandovao poručnik Mića Stanković. Četa je imala tri streljačka i jedan POV-protivoklopni vod. Raspoređen sam u prvi vod kod potporučnika Svete Antanasijevića.
(U sklopu čete, zbog blizine granice s Rumunijom i Bugarskom, je postojao specijalni mješoviti vod za pogranična dejstva, čiji sam bio član te dva puta učestvovao, pod punom vojnom opremom i naoružan bojevom municijom, u akciji “odbrane suvereniteta i teritorijalnog integriteta SFRJ”.)
Pješadijski streljački vod je brojao oko 35 vojnika koji su bili raspoređeni u četiri odjeljenja – tri streljačka i jedno mitraljesko. Bio sam u trećem odjeljenju a komandir mi je bio desetar Nusret Džakmić.
Po dobrom pamtim poručnika Stankovića (nažalost, kako sam saznao, preminuo prije nekoliko godina), kao i strogog, ali pravednog potporučnika Antanasijevića s kojim sam ponovo, nakon više od 30 godina, na vezi putem Facebook-a. Povremeno smo u kontaktu, da li putem poruka ili video-pozivom i evociramo uspomene na prošla vremena.
Od oficira i vojnika iz tog perioda, osim Samira, koji je danas prodični ljekar u Brki i tim se poslom bavi od kako je završio fakultet, i s kojim i dalje održavam jaranske veze, pamtim mnogo faca i imena, te navodim one vrijedne pomena: desetari Nebojša Golijanin i Ilijas Ilić iz Sarajeva, te već pomenuti Nusret Džakmić iz Olova ; Dušan Šalika – Slovenac iz Kočevja; vodnik Muhamed Durgut – komandir 2. voda; Sep iz Orašja, kome sam zaboravio pravo ime, radio u kuhinji – branio me na početku od „opasnih“ desetara; Muris Bešić iz Gradačca – mangup kakav se jednom rađa i koji nije „bendao” živu silu, te dr.
Od vojnika iz moje avgustovske klase pamtim: Sabahudina Ibrahimovića iz Zenice; Gorana Đurđevića iz Aranđelovca; Emri Muratija iz Kičeva; Zonai Jovicu iz Zrenjanina – nosio me na rukama do kuhinje, nakon što sam povrijedio skočni zglob, te me kljukao „suhom“ hranom-konzervama kada zbog povrede nisam bio “mobilan”; Vladu Ferlina, naravnog Slovenca iz Krškog; Jusufa Čolića iz Banovića; Abdullaha Ismailija, Albanaca iz Kumanova; Edija Karuca iz Zadra; Hasana Kahrića iz Bos. Krupe; Samira Fejzića onda breakdancera, danas profesor muzike iz Sarajeva; Miljenka Obadića, također brejkera (što sam i ja bio u to vrijeme) te gimnastičara iz Zagreba. S Mikijem Markovićem iz Splita sam se ponovo „našao“ preko FB i već smo nekoliko godina opet na vezi; kao i s Damirom Pataftom, veterinarom iz okoline Varaždina. S Damirom sam dugo raja na FB, a početkom oktobra 2023. smo se porodično sreli u njegovom Cirkovljanu te u višesatnom i srdačnom razgovoru evocirali uspomene na davno prošla vremena.


Plastična bomba
Jedna anegdota s već spomenutim Abdullahom Ismailijem. On je bio nižeg rasta, jak kao bik i svoje, mahom govorne, deficite, nadoknađivao je fizičkom snagom. Jednom dok smo na travi nogometnog terena imali vježbe izdržljivosti i snage, Ismaili je sve prisutne ostavio bez riječi.
Stajali smo u koloni na jednoj strani terena, otprilike tamo gdje se nalazio golmanski prostor te imali zadatak da iz zaleta, od oko 10-ak metara, što dalje bacimo školsku-plastičnu bombu, bez punjenja i upaljača naravno, koja je težila oko 300 grama.
Prostor je bio označen i na drugoj strani nalazio se komandiir čete, poručnik Stanković, koji je pratio vježbu. Krajnji domet dobačaja je bio oko 60 metara, ali su se za svaki slučaj, na nekih 80 metara od nas, nalazili vojnici koji su bili zaduženi da paze na sigurnost, da neko sa suprotne strane ne bi ušao u teren gdje je izvođeno bacanje bombe. Lično sam tada, uz veliki napor, uspio dobaciti do 60 metara, što je otprilike bila prosječna daljina do koje smo dobacivali. Bilo je nekoliko prebačaja preko 60 metara, ali ni jedan preko 70.
Kada je Ismaili došao na red, a nas dva smo od prvog dana postali dobri jarani, rekao mi je, pomalo stidno, da odem gore na kraj i da zamolim vojsku, koja je stajala nasuprot nas, da se malo maknu u stranu. Prvo sam pomislio da se zeza, ali kad sam vidio da je potpuno ozbiljan, rekao sam to jednom od prisutnih desetara, koji me je onda poslao na drugu stranu do poručnika Stankovića.
Poručnik se nasmija te mi reče da javim vojnicima iz obezbjeđenja kao i nekolicini vojnika iza, da se malo pomaknu u stranu. Nakon što sam im to rekao, počeli su da odmahuju rukama, ismijavajući me, rekavši da oni tu ostaju i da se ne brinem za njih.
Trkom sam se vratio nazad, saopštio da sam obavio zadatak, te javio Ismailiju da ide na početni položaj i da može da baci bombu.
Muko moja – on se zaletje i iz sve snage zafrljata plastičnu bombu čiji je let trajao izuzetno dugo. Vojnci koji su stajali u pravcu leta bombe, prvo su u čudu izbuljili oči, a onda, nakon nekoliko trenutaka, nasta panika i bježanija – jedni lijevo, drugi desno.
U zadnji čas se stvorio prazan prostor prije nego je plastična bomba klepila na tlo. Srećom, niko nije povrijeđen, a falilo je tako malo da nekom pukne tintara. Nakon što se dva puta mjerilo, daljina dobačaja je iznosila 92 metra. Ismaili – Šampion.

Od svih vojnika iz moje klase najviše sam se tada družio, s već pomenutim Abdullahom Ismailijem, te s dobričinom Hrustom Mujićem iz Gračanice, koga sam, nakon nekoliko godina poslije odsluženja JNA, posjetio, ali i više puta nakon rata u BiH.

Tada smo on, moj jaran iz Brke, Sulejman Isaković „Kurta”, (nažalost preselio na bolji svijet 2023. godine) i ja, dobrahno posjedili u restoranu „Stari hrast”, u blizini pilane „Halidović”, gdje je Hrusto godinama radio. Zadnji put smo se vidjeli 2019. u njegovom rodnom gradu, te smo od tada vrlo često, preko FB, u „živom“ kontaktu.
Od vojnika koji su u Negotin došli nakon nas, u dobrom sjećanju mi je ostao vojnik Divnić Z. – profesionalni džudista iz Beograda koji me je naučio osnovnim tehnikama tog sporta. Nakon odsluženja JNA, kontakt sam ponovo uspostavio i s Josom Ivkićem iz Orašja, koji je tada u Negotinu „rasturao“ Šabana, te s Mujom Buhićem iz Dugog Polja kod Potočara, koji me je znao, zbog svoje mladalačke nestašnosti, dovoditi do ludila kao pretpostavljenog starješinu.
Ali sve smo „nesuglasice“ riješili nakon što smo se 2008. godine sreli u Memorijalnom centru Potočari, gdje je on od 2001. godine stalno uposlen. Tada mi je u podužem razgovoru pričao o svojim jadima i nedaćama prilikom bijega iz srebrničkog pakla, i tragediji koja je zadesila njegovu porodicu.

(Viđenje s Mujom sam ovjekovječio u priči „U susret 11. julu – Topot gruda po daskama“, koja je objavljena 2022. godine. Mujo mi tada ispriča da se vratio u svoje Đogaze. Oca Muniba mu ubile komšije s početka rata u Sušici; preko Sućeske se na jedvite jade probio do očeve kuće te ga po noći sahranio. Mati Fata živjela s njim i familijom u Đogazima. Umrla nakon rata. Puno mu familije stradalo – svi Buhići uklesani u potočarski mermer su mu rodbina.)
I na kraju spominjem da nam je komandant kasarne bio, tada najmađi major JNA, Radislav Krstić, rodom iz Vlasnice, o kome će u nastavku priče biti još riječi.
(nastavlja se).
Argument.ba

