(I. dio)
Za većinu onih koji su služili vojsku u mirnodopsko vrijeme vojnički dani su im mahom ostali u lijepom i dugotrajnom sjećanju, a pogotovu prijateljstva koja su nastajala u to vrijeme, pamte se kao vječna. I pored teških, izazovnih i napornih momenata, kod većine preovlađuju oni pozitivni događaji te ih se rado i sa sjetom sjećamo.
Piše: Hakija Karić/ Foto: H. Karić & prijatelji
Vrelo ljeto
Ljeto je te 1985. godine u Brčkom bilo vrelo, s elementima „zehmerije“, kako bi naši stari znali opisivati žegu – kada upekne zvjezdan i temperature dosegnu do 35-og podioka na Celzijusovoj skali.
Početkom juna, nakon završetka srednje škole, nisam imao nikakav plan niti sam znao šta i kuda dalje: studirati, u vojsku ili otići roditeljima u Njemačku.
Bio sam zadovoljan da je teret srednjoškolskog obrazovanja konačno skinut s vrata, ali ne i nešto posebno euforičan jer, moram priznati da mi je trebao veliki mentalni napor da okončam i četvrtu-završnu godinu Tehničke škole „Hasan Burić“, smijer – mašinski tehničar.
Pogrešna škola
S diplomom četvorogodišnje srednje škole imao sam dobre predispozicije da upišem neki fakultet, ali, pitanje je bilo: koji i gdje?
Da studiram nešto slično, nije mi padalo na pamet jer je interes za mašinstvo od 3. razreda sasvim isčeznuo, i kako mi je jednom rekla prof. Mira Đapo, da tehnička škola nije bila za mene, a prvenstveno zbog interesa koga sam pokazivao prema „netehničkoj“ grupi predmeta, po Mirinim riječima, trebao sam biti gimnazijalac. U tim momentima, početkom ljeta, to saznanje se više nije dalo promijeniti te sam živio u nadi da će se neke stvari u životu same od sebe poredati i da će buduće vrijeme donijeti ono šta mi je sudbinski propisano.
Salantrijanje
Skoro cijeli juni do sredine jula sam se „salantrijao“ (nar. ljenčario), provodeći vrijeme na kupanju, da li na Ficibajeru u Brčkom ili na Brki – Mujina vodenica, okrugli i/li Fatin „vijer“ u Palanci, te kod Kemine vodenice u Brki.
Navečer sam u gradu s društvom vrijeme mahom traćio u kafeu „Lav“, gdje je tada konobarisao moj rođak Nune s Klanca, a s večeri do kasno u noć sam đuskao uz Madonu, Duran Duran, Divlje Jagode, Dugme, Parni valjak, itd., s jaranima Indirom i Samirom s Klanca,te rođakom Samirom-Belim iz „Šinteraja“, i to u „Omladinskom centru“ ili disku „Talija“, prekoputa Robne kuće. Kad nisam bio u gradu onda sam večeri i noći s rajom provodio u kafeu 10-ka u Brki.
Odlazak na more
Početkom jula razmišljao sam o odlasku na more, mada su šanse za to bile skoro na minimali. Ipak, ta početna teško ostvariva zamisao se ubrzo pretvorila u stvarnost i sredinom jula sam se put Rijeke uputio s jaranom Admirom iz Brke.
Toga toplog julskog dana, nakon kupovine vozne karte kod tetka Nazila, koji je radio na željezničkoj biletarnici, u 16:45 smo šinobusom iz Brčkog krenuli za Vinkovce. Nakon kraće pauze u Vinkovcima uskačemo u 18:30 u dupke puni „Helas-Expres“, stojeći nekoliko sati na zagušljivom hodniku sve dok nismo stigli do Zabrebačkog kolodvora. Nakon malo duže pauze u Zagrebu, koju smo iskoristili da nešto pojedemo i malo prolunjamo po gradu, oko 22:30 smo se ukrcali na voz „Učka“ koji nas je oko 5 sati, s rađajućim jutrom, doveo do Kvarnerskog zaljeva i usnule Rijeke. Spuštajući se “ko baja”– usporenim ritmom vožnje, ka Rijeci, ispred nas se u daljini caklio plavi Jadran i u svojoj punini donosio sunce i divan ljetni dan.
Tih nezaboravnih 10-ak dana kupao sam se mahom na Kantridi, te na plažama Lovrana, Opatije i Mošćeničke Drage, a jedan dan sam proveo i na ostrvu Krk te bućnuo u toplu morsku vodu na plaži u Malinskoj.
Povratak s mora i poziv za vojsku
Kući sam se vratio sam, bez jarana Admira, koji je u međuvremenu u Opatiji našao posao kao konbar u hotelu. Putovao sam istom rutom nazad, ali samo u obrnutom smijeru: Rijeka-Zagreb-Vinkovci-Brčko.
Iz Brčkog sam autobusom 10-ka otišao do naše nove kuće u Palanci u koju smo skoro uselili. Kod kuće su me dočekali sestra Samida i brat Bake, te ujna Nihada i dajdža Husejn, koji su se baš u to vrijeme zadesili kod nas u Palanci.
Nakon što sam malo odspavao, otišao sam po poslijepodnevnoj hladovini u moje Kariće gdje sam rođen, da obiđem nenu Elmazu, djeda Samida, amidžu Jakuba, strinu Sabihu, i da vidim moju malu rodicu Almu, njihovu kćerku. Svi su mi se obradovali, pogotovu moja Almica, a vala i ja njima. (S velikom tugom ističem da su nas s jeseni, ratne 1992. godine, “napustili” djed Samid i mala Alma, dok je nena Elmaza “preselila” 2000. godine.)
Nakon što sam malo posjedio kod njih, djed mi na polasku reče da me je ovih dana tražio poštar Salko pa pošto me nije našao, uručio je plavo pismo njemu, adresirano na moje ime. Odmah sam otvorio pismo te saznao da me pozivaju na odsluženje vojnog roka u Negotin i da se u kasarnu „Hajduk Veljko” trebam javiti 1. avgusta.
Stajao sam par sekundi kao ukočen od iznenađenja, ali brzo sam se pribrao dajući do znanja mojoj familiji da za koji dan odlazim u vojsku. Nena Elmaza je počela da plače a djed me je ponosno zagrlio.
U to vrijeme su otac Asif i mati Emira bili u Njemačkoj, tako da nije bilo šanse da ubrzo stignu i da me isprate u JNA, kao što je to bio običaj. Zbog tog saznanja sam bio tužan i razočaran, ali se tu nije dalo ništa promijeniti. (Moja draga mama Emira se, nakon višedecenijskog izbivanja van BiH, s babom Asifom vratila 2017. godine u Palanku. Nakon kraće bolesti „preselila“ je početkom marta ove godine.)
Oproštajno večer i odlazak u JNA
Sutradan sam bio u Brki te saznao da je i moj jaran Samir Salkanović, koji je u međuvremenu upisao medicinu, također dobio poziv u vojsku i ide kao i ja u Negotin. Kratko smo se vidjeli te dogovorili da ćemo za koji dan zajedno putovati autobusom do Beograda a onda vozom do Negotina.
Dan prije odlaska napravio sam manju feštu kod mene u avliji. Sjedili smo skoro cijelu noć a ujutro su me uz harmoniku i pjesmu ispratili jarani: Amir „Zima”, Mihret „Fu”, rođak Senko i njegova Fata, te sestra i brat, uz još mnogo rodbine, prijateljica i prijatelja.
Na putu do Negotina jaran Samir i ja smo rijetko govorili – svako se svojom mukom zabavio jer nismo znali šta nas u narednom periodu očekuje.
(nastavlja se)
Argument.ba
