U eri digitalne dominacije, političari su postali istinski majstori društvenih mreža – ne po inovativnim idejama, već po neumoljivoj sposobnosti da svaki trenutak pretvore u događaj decenije. Susret sa troje građana u lokalnoj kafani? Obavezno uz tri fotografije, dva storija i jedan video snimak sa inspirativnim captionom: „Direktna demokratija u praksi!“
Neki od njih ne prave razliku između važnog sastanka i slučajnog pozdrava sa prolaznikom. Svaka interakcija, ma koliko bila efemerna, dobija punu PR obradu. Objave tipa: „Danas sam razgovarao sa vozačem autobusa o važnosti javnog prevoza“ ili „Posjetio sam pekaru i podržao domaću proizvodnju“ postaju standardni sadržaj koji se redovno dijeli uz široki osmijeh i gestikulaciju koja sugeriše duboku zabrinutost i posvećenost.
Sve se mora dokumentovati – jer ako nije objavljeno, kao da se nije ni desilo. Građani, umjesto da dobiju konkretnu akciju, dobijaju bombardovanje samopromotivnim sadržajem koji više liči na marketing kampanju influensera nego na rad političara.
Takvo ponašanje nosi i širu poruku: politika se sve više svodi na percepciju, a sve manje na rezultate. Važno je „izgledati kao da se radi“, makar to podrazumijevalo poziranje kraj semafora u izgradnji ili pretjerano entuzijastičan stisak ruke sa slučajnim prolaznikom.
U suštini, društvene mreže su postale pozornica na kojoj se političari nadmeću u lajkovima, komentarima i dijeljenju, dok prava rješenja često ostaju iza kulisa. I dok građani sve češće traže autentičnost i konkretne poteze, politička scena odgovara filterima, hashtagovima i savršeno uštimanim kadrovima.
Argument.ba
