Mogla je biti pozna jesen 2007. Po službenoj dužnosti, a i po velikom ličnom zadovoljstvu, bio sam domaćin premijeri filma „Nafaka“ Jasmina Durakovića u Brčkom. Glumci i ostali gosti su bili ushićeni, pošto je baš sve ispalo spektakularno, iskreno, spontano …
Piše: Hasan Hadžić
Počev od topline i srdačnosti koje su ih dočekale na svakom koraku u gradu, preko prepunog Doma kulture, brojnih medijskih ekipa, pa do maratonskih sjedeljki za svoju dušu „na kraju balade“.
I inače je u to vrijeme Brčko bilo „uzavreli grad“ u svakom pogledu, pa su bujala i kulturna zbivanja. Reditelj Ahmed Imamović je „kod nas“ napravio onaj čuveni spot sa brodovima na Savi za evrovizijsku pjesmu Marije Šestić; mega-pijanist Maksim Mrvica je, nakon velike japanske, svoju balkansku turneju započeo iz Brčkog, ostavši s nama u pričama do sabaha; Njujork Tajms je tada o Brčko distriktu, kao jedinoj dobroj bh. priči, objavio duži tekst nego o bilo čemu drugom na Balkanu nakon Titove smrti.
Jednostavno, svi su željeli doći u grad na Savi – koji je preko međunarodne arbitražne odluke (što je bio poklon od SAD-a) dobio poseban administrativni status – postavši Distrikt. Bilo je to „mjesto nade“ da bi u cijeloj BiH i širem regionu moglo osvanuti neko bolje sutra.
Ali, naravno, majstori propasti – vladajuće klike iz trougla Sarajevo – Banjaluka – Mostar, ni po koju cijenu nisu htjeli dopustiti bilo gdje bilo kakav napredak, pa su nedugo zatim i Brčko distrikt povukli natrag – u sveopšte bosansko blato i mrak kao svoj najdraži i najprofitabilniji ambijent, u kojem im se njihovi i u njih neizlječivo zaljubljeni narodi strasno, krotko i redovno podaju k'o ovce na šišanje.
No, ponavljam, ovo se desilo u vrijeme rascvjetanih nada i optimizma, i Mustafa Nadarević, jedan od glumaca „Nafake“, dirnut premijerom u Brčkom ( „Čovječe, ovo ste nam napravili bolje nego oni moji u zagrebačkom ‘Lisinskom'“) htio je da opširno čuje tu drukčiju – brčansku priču. Ali, prvo me je, ma ono baš skroz- naskroz, zadobio već uvodnim pitanjem – kako se meni izdešavalo da budem „tri u jednom“: Zvorničanin, Tuzlak i Brčak?
Znao sam da je to pitanje proisteklo, prije svega, iz prijateljske pažnje i zahvale reditelja Jasmina Durakovića, koji mu je o meni sigurno „nakitio“ štošta, ali nije se „Mujo“, kako su ga prijatelji zvali, za to interesovao reda radi i „protokolarno“ – već iz nekih najiskrenijih „ljudskih dubina“.
Kroz novinarski i druge poslove, imao sam prilike razgovarati i slikati se sa mnogim poznatim osobama. Velika većina njih su me u tim prigodama samo kurtoazno saslušali, ako i to, ali ovaj čovjek me je dobro, dobro „čuo“. On je htio i znao da „čuje“ ljude i zato me ne čudi što ovih dana pripadnici svih nacija i generacija sa cijelog Balkana – od Hanke Paldun do Dine Rađe – vade odnekud slike koje su ovjekovječile njihove susrete i razgovore s njim. Svima koji su ga susretali, taj čovjek se u uspomene urezivao kao neko baš „svoj“.
Iskreno, ja sam zajedničke slike sa ostalim poznatim osobama uglavnom pogubio, ali ne i ovu s njim. Zapamtio sam tačno gdje se nalazi i ko je čuva k'o najvrjednije blago. To je nekadašnji dječačić, a sad momčina Mirza iz Sapne, koji je, kao i mnoga druga djeca, i ne samo djeca, vremenom zavolio Izeta Fazlinovića bar k'o oca, mater, djeda i nenu zajedno, pa me zamolio da mu poklonim tu foto- uspomenu.
A nije bilo još Izeta Fazlinovića u doba kad je ta slika nastala i kad smo nas nekoliko u blaženoj atmosferi kafane na Savi dočekali sabah sa Mustafom Nadarevićem. Tada smo pričali o „Mirisu dunja“, “Kuduzu”, „Velom Mistu“ i drugim njegovim filmovima i serijama, a ja naročito o „Ocu na službenom putu“ gdje je Mustafa glumio baš sa timom snova – Mikijem Manojlovićem, Mirjanom Karanović, Mirom Furlan …
Posebno mu je bilo simpatično moje podsjećanje na kultnu filmsku scenu koja se događa u takođe kultnoj kafani „Kursalon“ u Banji Koviljači, koja je odmah preko Drine od mog Skočića, a kada, prema Sidranovom autobiografskom scenariju i sjećanju na njegovo sopstveno zvorničko djetinjstvo i izlete u Koviljaču, mali Malik fajcakom ispod kafanskog stola pali suknju očevoj (Miki Manojlović) švalerki.
Vedar odjek i pažnja na koju su naišla ta moja podsjećanja, dali su mi priliku da pomenem kako sam kao maturant lozničke gimnazije u toj elitnoj kafani u regiji, sa izuzetno bogatom istorijom, proslavio matursko veče, a valjda godinu ranije i popio prvo pivo u životu.
Ali, naravno, uopšte nije bitno u cijeloj ovoj priči šta smo ja i ostali, koji su bili na druženju sa Mustafom Nadarevićem te duge brčanske večeri, njemu govorili. Bitna je i ključna je poruka – da je taj čovjek bio jedan od rijetkih koji je htio i znao da „čuje“ ljude. Ono baš k'o neko posve „svoj“. I zato ga u ovaj njegov poslednji i vječni film toliki narod ispraća s najiskrenijim emocijama. Baš k'o „svog“!
Argument.ba
