Selo Lukomir, najzabačenije selo i najviše naseljeno mjesto u Bosni I Hercegovini. Smjestilo se na obodu Bjelašnice na čak 1469 metara nadmorske visine
Priča neku posebnu priču. Odiše nekom toplom, iskrenom, pozitivnom, prostodušnom energijom.
Ako istinski želite da upoznate Bosnu I Hercegovinu, morate ga posjetiti. Udaljeno je samo 50 km od Sarajeva i 30 km od Konjica, čijoj opštini administrativno i pripada.
Skupilo se selo Lukomir ispod Obalja, da vam se sa vidikovca čini da u šaku stane.
50-ak kamenih kuća, starih i do 200 godina, sabile se tik jedna uz drugu da se odupru nedaćama i vjetru koji vrlo često produvava.
Maleni makadamski put krivuda kroz selo. Okolo kamene kuće i štale. Sićušni drveni prozori razbijaju monotoniju hladnog kamena. Većina kuća prekrivena limom, tek po neka šindrom.
Mjestimično se pojavi i neka taraba, navodno da ogradi dvorište. Ukrasile je pletene čarape, rukavice, trake za kosu, sve tradicionalne rukotvorine ovdašnjih žena.
Sjede i žene ispred. Obučene u šarene dimije, sa pletenim prslucima i čarapama, opancima na nogama i marama na glavi.
Tu je i osmijeh. Sveprisutna dobrodošlica. Razmijeniti par riječ se jednostavno mora.
Čini mi se da ste im još draži ako vas vide u gojzericama sa planinarskom torbom na leđima. A ako ste još sa djecom, posebna je to priča.
E baš ovdje je vrijeme stalo.
Prija ova jednostavnost, usporenost, pitomost, udaljenost od civilizacije.
Od vajkada je selo nastaljeno, o čemu svjedoče i stećci na kraju sela iz 14. I 15. vijeka. Naseljavaju ga porodice Čomor i Masleša. Da, da, svi se tako prezivaju.
Aktivno je 20-ak kuća, ali samo njih par se i dalje bavi stočarstvom, ali opet stada broje 4.000 ovaca. Nije stran zveket zvona i blejanje čupavaca. Prekrasna planinska idila.
Ne ostaju više kao nekad tokom cijele godine u selu. Oštre su zime, ne vrijedi. Tu su samo od početka maja, pa do oktobra. Onda se povlače u niže krajeve.
Njih par je preuredilo kuće za prenoćište. Iznenadićete se kako dobro izgledaju. Za svaku pohvalu.
Ako niste probali pitu i domaću kafu u Lukomiru, ne računa se da ste bili. Zavirite u neki od 3-4 ugostiteljska objekta. Obradujte nepce.
Dočeka nas starija gospođa u tradicionalnoj nošnji. Ima se vremena i za uslužiti, prozboriti, pitu napraviti i osmijeh dobrodošlice razmijeniti, piše Putovanja za pet.
Na kraju sela vidikovac. Pogledom hvatate selo, a sa druge strane greben Visočice. Od nje vas razdvaja rijeka Rakitnica. Kažu da ste 800 m iznad nje.
E tačno je mjesto za dušu odmoriti.
Selo ima struju i vodu, neko i signal. Mi na svu sreću ne uhvatismo ga. Jesmo li na odmoru ili nismo .
Do sela se može i autom, ali nemojte, opredijelite se za jednu od planinarskih staza. Uživajte do srži u ovim krajevima.
O stazama ćemo više u narednoj priči, a sad se prepustite slikama Lukomira.
